Silovana u manastiru Studenici, pa završila na psihijatriji

Ispovijest studentkinje, koja je optužila prodekana Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Vladimira Vukašinovića da ju je silovao, prema tvrdnjama pojedinih ljudi sa tog fakulteta, nije jedina. Portal Nova.rs dobio je na uvid dokument upućen nadležnim crkvenim institucijama, gdje se navodi još tri slučaja seksualnog nasilja.

Svjedočenja o silovanju studentkinja došla su i pred nadležne u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali reakcija nije bilo. Kako je ranije pisao naš portal, jedan slučaj datira iz vremena kad je još na čelu SPC bio patrijarh Pavle, kojem se devojka obratila za pomoć.

“Prije 20 godina jedna od studentkinja se žalila patrijarhu Pavlu. Tad je patrijarh pozvao dotičnog, koji je došao u pratnji jednog od episkopa. Tad ga je taj vladika spasio od strože kazne, ali je Pavle rekao da ne želi više da čuje za njega i da mu ga sklone s očiju. I stvarno je tako bilo. Tek posle smrti patrijarha, ponovo započet njegov uspon”, govorio je ranije protojerej vanredni profesor PBF Dragomir Sando.

Slučaj studentkinje koja je prijavila Vukašinovića i nedavno uputila pisma zahtevajući pomoć i van crkvenih krugova, moguće je da će biti jedini koji će dobiti epilog, ali je to za sad neizvesno.

 

Pored pomenutih slučajeva, još dve devojke su, sudeći prema dokumentima koje smo dobili, trpele seksualno nasilje od strane Vukašinovića. Jedna od njih je, kako se navodi, zatražila pomoć od patrijarha Irineja, ali nije poznato da li je dobila odgovor.

Jedna od njih, navodi se u dokumentu, silovana je u manastiru Studenici zbog čega je na kraju završila na psihijatriji.

Vukašinović: Kako se svega setila posle osam godina?

U odgovoru Etičkoj komisiji fakulteta, koji je Vukašinović uputio povodom navoda jedine studentkinje koja je podijelila svoju priču, navodi se da u uvjerljivosti njene ispovijesti govori činjenica da se oštećena tek posle osam godina obratila za pomoć.

“Ja nisam službeno po tom pitanju dobio nikakav dopis od nje, njene porodice ili advokata. Dopis je stigao na fakultet, a ja sam dao zvanično saopštenje u kom negiram optužbe. Iz opisa samog događaja, nesumnjivo se utvrđuje neuvjerljivost i ogroman nedostatak u pogledu uzročno posledične veze, zbog protoka vremena od 12 godina. Osporavajući navode koji mi se stavljaju na teret, posebno ukazujem na njihovu očiglednu neistinitost, protivpravnost, međusobnu protivrečnost i očitu namjeru da budem diskreditovan”, naveo je on u svom odgovoru Etičkoj komisiji PBF.

On je istakao i da je upitno kako se studentkinja sjeća jednog, a ne drugog događaja.

“Ukoliko zaista postoji praznina u sjećanju na događaj, otkud onda detaljan opis koji je uslijedio u nastavku? Kako je moguće da za drugi događaj nema potpuno sjećanje, a da za prethodni ulazi u detaljni opis? Ako je riječ o šoku, zbog čega je onda drugi šok veći i sa posledicama po sjećanje u odnosu na prvi”, upitao je Vukašinović, ističući da nije jasno zbog čega se neko tek posle osam godina obratio za pomoć zbog pomenutih radnji.

Autonomni ženski centar: Uobičajeno je da žrtve dugo ćute

S druge strane, u ranijim razgovorima za porta Nova.rs, Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra, istakla je da žrtve silovanja rijetko žele da se obrate policiji i da su najčešće zadovoljne samo javnom osudom onoga za kojeg tvrde da ih je napastvovao.

“Priroda ovog zločina je takva da ne ostavlja samo traume, već dubok osećaj samokrivice i samooptuživanja. Žene se najčešće tako osjećaju u ovakvim situacijama, posebno kad nemaju podršku najbližih, okoline ili institucija kojima se obraćaju”, navodi ona, dodajući da je za institucije pitanje da li Vukašinović, koji se suočava sa optužbama da je silovao studentkinju, treba da radi na fakultetu.

Pavlović podsjeća da se pomenuta djevojka obratila institucijama i da to što je dugo ćutala povodom ovog slučaja pokazatelj koliko je ovdašnje društvo daleko od onih gde se ovakvi zločini procesuiraju i decenijama kasnije.

Činjenicu da se žrtva nije odmah obratila policiji, već je na druge načine pokušavala da riješi ovaj problem, ona objašnjava iskustvima Autonomnog ženskog centra i navodi da je veliki broj žena, koji se njima obraćao, radije insistirao na javnoj osudi onoga za koga su navodili da ih je napastvovao.

“One se rijetko odlučuju za institucionalnu zaštitu, jer im često je potrebnije povjerenje o najbližih, zato satisfakciju traže u nekom vidu javne osude, a ne u tome da onaj koga optužuju završi u zatvoru. Sve ono što je ova žena uradila predstavlja potpuno normalno ponašanje žrtve. Ne smije onaj koji je optužen da bude taj koji će prosuđivati da li je njen iskaz tačan ili ne zbog protoka vremena”, poručila je naša sagovornica.

Izvor NOVA