piše: Ahmed Avlijani
Pokušajte da zamislite nezamislivo.
Da živite u društvu u kojem je, za najveći dio članova tog društva, Mika Aleksić – heroj.
Znate, vjerujem, ko je Mika Aleksić.
To je onaj vlasnik škole glume koji se sumnjiči da je silovatelj – monstrum što ga je već desetine srbijanskih glumica prijavilo za seksualno zlostavljanje i silovanje.
Onaj, ako se dokaže, monstrum o kojem bruji cijeli Balkan a o kojem je pisao dobar dio evropske i svjetske štampe.
Ispostave li se tačnim sumnje, a ja sam nekako ubijedjen da jesu, on je zločinac par ekselans, bitanga i hulja, najniži ljudski sloj.
Ljudski i moralni talog.
Dno ispod kojeg dalje ne može.
Saglasiće se sa mnom svako ko je čovjek.
Djevojke koje je ovaj zlotvor (zbog prezumpcije nevinosti moram reći eventualno) seksualno zlostavljao i silovao prošle su kroz bolnu patnju do dana kada su, samo neke od njih a vjerujem da je onih koje su odlučile da šute – na žalost – mnogo više, odlučile da progovore i da olakšaju sebi i spriječe druga zlostavljanja i silovanja.
Za sprječavanje drugih seksualnih zlostavljanja i silovanja fundamentalno je važno da niko o ovom dogadjaju ne šuti.
Nebi trebale šutjeti žrtve ali se njihova eventualna šutnja mora razumjeti zbog osjetljivosti i inteziteta zla kroz koje su prošle, odnosa društva prema njima, eventulane ili skoro izvjesne stigmatizacije.
Zato žrtvama i institucije i javnost moraju pružiti podršku da znaju da smo uz njih, da znaju da ih razumijemo, da znaju da smo svjesni kroz šta su prošli, da znaju da ih gledamo samo kao žrtve i nikako drugačije i da znaju da ćemo učiniti sve da se to više ne ponovi niti njima niti bilo kome drugom.
I zato mi ne smijemo šutjeti, ne smijemo reći ni jednu riječ koja bi makar i zaudarala na solidarnost sa zločincem, iz bilo kojeg razloga.
Ali naša osuda mora biti nedvosmislena, suštinska, neselektivna.
Ona mora biti etička i principijelna.
Ona mora osudjivati zločin kao čin.
Ona mora osudjivati zločinca zbog čina, bez obzira ko je on.
Ona mora razumjeti i solidarisati se sa žrtvom, ma ko ona bila, jer je žrtva.
Vjerujem da je nivo saglasja o ovome stoprocentan.
Deklarativno.
E sada ponovo pokušajte da zamislite da živite u društvu u kojem je, za najveći dio članova tog društva, Mika Aleksić – heroj.
Siguran sam da vam je to, kao i meni, kao i svakom nornalnom čovjeku – nezamislivo.
Ali, polako.
Da smo mi upravo takvo društvo pokušaću i, na žalost, uspjeti svakom razumnom da dokažem u par redova što slijede.
Do duše na drugom primjeru.
Arkan, silovatelj – heroj
Svi koji se ovih dana po medijima utrkuju da osude Miku Alekskća olako prelaze preko jedne gorke istine a da na nju ne ukažu ni slovom, makar zbog principa da je zločin samo zločin, i tačka.
I Mika Aleksić je imao svoje heroje.
Jedan od Mikinih heroja je, takodjer, silovatelj.
Poražavajuće je što je Mikin heroj – heroj nedopustivo velikom broju ljudi, naših komšija, kolega, prijatelja, kumova, rodjaka, braće, …
Taj Mikin heroj je Željko Ražnatović Arkan.
Heroj kojem se divio, kažu neskriveno.
Arkan je, da podsjetim, kradljivac – obijač, silovatelj, ratni zločinac.
Znate to!?
Prvo silovanje imao je kao petnaestogodišnjak, pisao je svojevremeno jedan srpski dnevni list.
Bošnjakinja M.M. iz Bijeljine javno je iznijela optužbe da ju je tokom 1992 i 1993 godine šest mjeseci silovao Željko Ražnatović Arkan te da ju je, istovremeno, fizički zlostavljao, tukao, prebijao, čupao joj kosu i bajonetom sjekao dojku.
Bila je, kaže, oko godinu dana zarobljenica vojnih formacija kojima je komandovao Arkan i tokom cijele godine skoro svakodnevno je silovana često i po više puta dnevno i to od strane više ljudi.
Nasiha Klipić, Kozarčanka, svjedočila je na sudu da je silovana pred djecom pa da je, pri tom, jedan, kako je rekla, četnik bajonetom ispod brade natjerao njenog starijeg sina, četvorogodišnjeg Semira, da gleda šta joj rade.
Hotel “Vilina Vlas” kod Višegrada bio je tokom rata u Bosni pretvoren u svojevrsni kamp za silovanje bošnjačkih žena i djevojčica.
Najmladja dokazana žrtva silovanja u ovom hotelu imala je samo 14 godina.
O time su pisali Daily mail, Guardian, Daily online i mnogi drugi svjetski mediji predstavljajući ga kao hotel užasa.
On i dan danas radi, u njemu ljudi odsjedaju, organizuju proslave, druženja, …
Imali smo priliku da gledamo javno svjedočenje komandanta paravojne formacije Žute ose, Vojina Vučkovića, iznešeno na jednoj srpskoj televiziji u emisiji Milomira Marića, da su jedinice Zeljka Ražnatovića Arkana tjerale zarobljene muslimane u Bajinoj Bašti da javno, na bini, pred okupljenim gradjanima seksualno “zadovoljavaju” jedni druge pa čak i oca da oralno “zadovoljava” sina i obratno.
Te nezamislive brutalnosti i iživljavanja je, uglavnom sa odobravanjem, gledala prisutna rulja.
Internetom kruži snimak ispraćaja dobrovoljaca u rat, tokom rata u Bosni, na kojem majka kaže sinu ” … i da zarobis i dovedes jednu bulu”.
Prema procjenama UN u Bosni je, tokom rata, seksualnim zločinima i silovanju bilo izloženo i do 50.000 ljudi, uglavnom žena ali i muškaraca i djece.
Srpska javnost ostala je skoro nijema, čast veoma rijetkim izuzecima, na ove zločine i u vrijeme kada su se dešavali, a bili su široko rasprostranjeni i sistematski, i u vrijeme kada su najgrozniji primjeri, poput ovog iz Bajine Bašte, onog bijeljinske Bošnjakinje M.M., Kozarčanke Nasihe Klipić ili višegradskog hotela “Vilina Vlas” izašli u javnost.
Odnos društva – dvostruki aršini
Razumijevanje koje prečesto, što intimno što javno, imamo prema silovateljima dok žrtvama pripisujemo “izazivanje” na silovanje stvar je dubiko ukorijenjenih predrasuda i mitova kojih se kao društvo moramo osloboditi.
Medjutim, pojedinačni slučajevi često uzburkaju javnost i nailaze na oštre i nepodijeljene osude u društvu uz zahtjeve za pooštravanje zakona i kaznene politke.
Društvena svijest po ovom pitanju se nedvosmisleno mijenja na bolje i to je za svaku pohvalu.
Sa druge strane ne možemo i ne smijemo da ne primijetimo niti smijemo da prešutimo dvostrukost društvenih aršina kada je u pitanju silovanje a o kojima je bilo riječi ranije jer to, sigurno, ne doprinosi borbi protiv ovog zla kojem žrtve već sjutra možemo postati mi, naše majke, sestre, supruge, kćeri, …
Za kraj još nekoliko pitanja za sve nas, za naše društvo, balkansko, kako bismo imali precizan i jasan uvid u stanje naše svijesti po ovom pitanju.
Koliko je ljudi u vašem okruženju kojima je Željko Ražnatović Arkan (i oni slični njemu) – heroj kojem se dive?
Koliko je onih koji će na to divljenje reagovati onako kako bi reagovali kada bi im neko danas rekao da mu je Mika Aleksić heroj?
Kako su neka silovanja postala socijalno prihvatljiva a na neka druga se zgražava cijela javnost?
Kako to da je Mika Aleksić silovatelj (on to zaista i jeste) a Željko Ražnatović Arkan nije već je, naprotiv, nacionalni heroj, a on to nikako ne bi smio biti?
Kada sebi odgovorite na ova pitanja na površinu vašeg uma izbacićete zastrašujuće saznanje.
Željko Ražnatović Arkan, kriminalac, silovatelj i ratni zločinac bio je čovjek u čijem su se društvu voljeli naći i kriminalci, i obični ljudi, i političari, i kulturni djelatnici, i crkveni velikodostojnici, i …
On je čovjek čiji je kult i danas snažan u našem društvu, o kojem se pričaju legende, čije se herojstvo ne spori baš kao ni nacionalna zasluga.
On je čovjek sa postera, on je legenda i uzor.
On je čovjek kojem treba podići spomenik i ne bih se začudio da i to doživim.
Istovremeno je Mika Aleksić, sa mnogo manje učinjenog zločina ako se u ovim kategorijama to može mjeriti, zločinac za vječnu sramotu za kojeg je smrtna kazna mala i za kojeg, zapravo, nema adekvatne kazne. On to, zaista jeste ali ga u ovom kontekstu pominjem radi poredjenja.
Ispada da Mika, zapravo, nije pogriješio što je silovao. Nije to njegiv grijeh.
Njegov je grijeh izbor žrtve.
Pokušajte sada da zamislite da živite u društvu u kojem je svako silovanje – silovanje, zločin; društvu u kojem je svaki silovatelj – silovatelj, zločinac; društvu u kojem ni jedan silovatelj ne može biti heroj; društvu u kojem je svaka žrtva – žrtva.
Ako ste zamislili takvo društvo pokušajte da ga izgradite, u korist svih nas.
