Bio je to tihi Uskrs, ali ne za Petra. Njegova posljednja želja bila je jednostavna – da se vrati kući, makar na nekoliko dana, u svoj dom gdje su uspomene bile jače od boli. „Sine, odvedi me kući. Smjestit ću se u kut, staviti maramicu na usta da ne kašljem, samo me pusti da osjetim miris doma.”
Njegov sin Vasilij obećao je – još nekoliko dana i doći će po njega. No, kad su dani prolazili, majka njegova djeteta, Vjera, strahovala je zbog Petrove bolesti. Tuberkuloza, rekla je, može sve zaraziti. „Liječnici ništa ne znaju. Ako ga dovedemo, hoćeš li nas osuditi na bolest?” Rastrgan između oca i porodice, Vasilij nije znao što učiniti.
Dok je Uskrs stizao, Petro je svaki dan provodio uz prozor, promatrajući sunce kako klizi nebom, ptice kako veselo lepršaju i bolničko dvorište gdje su se mladi izdanci trave probijali kroz tlo. Nadao se, ali noći su bile duge, ispunjene kašljem i molitvama.
„Marija, srce mi puca od pomisli da te nema“, šaptao je misleći na pokojnu suprugu. Gledao je plačuće vrbe kako se njišu na povjetarcu i zamišljao kako sjedi u dvorištu rodne kuće, gdje su uspomene bile toplije od bolničkih zidova.
Na dan Uskrsa, Vasilij i Vjera otišli su u crkvu, a zatim su ih preplavile porodične obaveze. Gosti su dolazili, slavili, jeli, pjevali. Vasilij je osjećao neku težinu u grudima, nelagodu koju nije mogao objasniti. Petro je u bolnici čekao, osluškivao svaki šum na hodniku, svaki korak. No, sunce je zašlo, a njega niko nije poveo kući.
Sutradan ujutro, Vasilij je požurio prema bolnici s torbom punom hrane i poslastica. Vjera mu je čak dodala nekoliko mandarina, njegovih omiljenih. Hodnici su bili tihi. Njegovo srce je lupalo dok je trčao stepenicama na sedmi kat, kao da je slutilo ono što će vidjeti. Petrov krevet bio je prazan. Samo su hladne metalne opruge zjapile u bjelini sobe.
„Pokušajte ga pronaći u mrtvačnici“, rekla je čistačica tihim glasom. „Umro je prije nego što je svanulo.“
Vasilij je sjedio ispod bolničke vrbe, dok su bijeli cvjetovi padali na njegovo odijelo. Sjećao se djetinjstva, trenutaka kada je i sam bio bolestan, a njegov otac stajao ispod bolničkog prozora, smiješeći mu se kroz suze, pravio mu figurice od plastelina da ga utješi. Sada, dok je gledao u plavo nebo, znao je – prekasno je.