Sjenica ovih dana slavi talenat, znanje i umjetnost – mlada učenica Tehničko-poljoprivredna škola sa domom učenika, Lejla Baltić, ostvarila je izvanredan uspjeh osvojivši prvo mjesto u kategoriji poezije na IV umjetničkom konkursu „Umjetniku u čast“.
U konkurenciji čak 25 pjesama iz cijele zemlje, Lejlin rad izdvojio se svojom snagom, originalnošću i dubokom emotivnom porukom. Inspirisana životom i stvaralaštvom Bora Stanković, ova mlada autorica pokazala je izuzetnu zrelost i književni izraz koji nadilazi njene godine.
Njena nagrađena pjesma „Koštanina krv“ donosi snažnu priču o položaju žene, tradiciji i unutrašnjoj borbi između nametnutih normi i lične slobode. Kroz stihove prožete simbolikom i emocijom, Lejla uspijeva da čitaoca povede kroz svijet tišine, pobune i nade – svijet u kojem glas žene, iako često potisnut, nikada ne prestaje da postoji.
Posebne pohvale upućene su i mentorici, profesorici Almini Karišić, čiji je predan rad, podrška i posvećenost bila ključna u oblikovanju ovog izuzetnog uspjeha. Ovaj rezultat još jednom potvrđuje da se u Sjenici njeguje kvalitetno obrazovanje i istinski talenat.
Ovakvi uspjesi nisu samo lični trijumf jedne učenice, već i ponos cijele zajednice. Lejla Baltić svojim radom i talentom šalje snažnu poruku – da mladi iz manjih sredina mogu postići velike rezultate kada imaju znanje, podršku i vjeru u sebe. Sjenica danas ne slavi samo pobjedu na konkursu, već i jednu novu, snažnu književnu nadu koja tek dolazi. Pjesmu pročitajte ispod!
Koštanina krv
U staroj kući niskih pragova
a visokih ćutanja,
žena se ne rađa –
ona se nasleđuje.
Ona se prodaje i pre rođenja,
kao amanet bez pitanja,
kao dug koji se vraća telom.
Ime ti ne daju po lepoti,
ime ti daju po redu.
Sudbinu ne biraš sama,
oni ti je dodele po krvi.
Od malena učiš da gledaš u zemlju,
dok ti se srce u grudima buni,
a duša, neposlušna,
iznad neba leti.
Stariji kažu:
„Tako je oduvek“,
„tako će i uvek biti“.
Žena je tišina,
rođena da živi onako
kako joj drugi odrede.
Žena je čast tuđe kuće,
a na kraju –
samo ptica slomljenih krila.
Uče te da ćutiš i kad boli,
da se ne raduješ naglas,
da se smeh ne nosi pred svet,
jer sreća žene brzo postaje sram.
Uče te da zaboraviš sebe
pre nego što se uopšte pronađeš,
da ne pitaš „zašto“,
jer pitanja nisu za ženska usta.
A u meni živi Koštanina pesma,
ona što ne zna za red,
ni za zakon,
ni za tuđe vreme.
Živi u meni,
igra mi pod kožom,
grešna, ali tako živa,
svakim danom jača iz hira.
Nazvaše „nečistom“ krv
što se uzburka bez pitanja,
poput nemirnog mora
što ne pita obalu
sme li da talasa.
Nazvaše je grehom
jer srce poželi nešto više
nego što mu je određeno.
Rekoše da žena ne sme da gori,
da vatra nije za njene ruke,
da je plamen sramota
ako dolazi iznutra.
Ali kako da ne gori
ono što je živo,
kako da ne peva
ono što je rođeno sa glasom?
I ako mi je greh
što sam osetila život,
što sam ipak pustila krila,
neka znaju:
nisam sagorela u sramu
niti u bedi,
već u vremenu
koje me nije smelo
želeti živu.