U selima Bioc i Doliće kod Sjenice već mjesecima vlada nestašica vode. Iako izvori u okolini, prema riječima mještana, imaju dovoljno vode da napoje „pet sela, a ne jedno“, slavine su i dalje suhe. Među najglasnijima koji upozoravaju na ovaj problem je stočar Muamer Dacić iz Bioca, koji kaže da su i on i njegovi komšije prepušteni sami sebi.
„I danas nemamo vodu. Ima kiša, ima izvora, voda otiče prirodnim padom, ali niko da povede računa. Imamo račune, plaćamo vodu, a pijemo flaširanu“, kaže Dacić.
Mještani navode da su se više puta obraćali lokalnim samoupravama u Sjenici i Tutinu, ali bez uspjeha.
„Niko ne dolazi, samo kažu – nismo nadležni. Kad odemo u kancelariju, nemaju ni vremena da nas saslušaju. Kažu žurimo, a mi kupujemo vodu za piće i vozimo cisternama za stoku iz okolnih sela“, priča Dacić.
Kako kaže, voda se za potrebe domaćinstva kupuje u flašama, dok za stoku mora da se dovozi iz sela Rakočkije, Cetanovića i Budjeva. „Desi se da nam se cisterne prevrnu, prospemo sve, i stoka ostane žedna“, dodaje on.
Nestašica vode ozbiljno prijeti opstanku stočarstva, koje je osnovni izvor prihoda za brojne porodice u ovim selima.
„Planirali smo da širimo stočni fond, ali ne možemo. Prošle godine sam imao 550 grla, a sad moram da smanjim. Nema sena, nema vode – ne može se tako raditi“, kaže Dacić.
Prema njegovim riječima, voda bi bila dovoljna „za cijelu Sjenicu, a ne samo za nekoliko sela“, kada bi se postojeći vodovodni sistem konačno rekonstruisao.
„Za to su pare uzete, ima ih. Vodovodna mreža duga je 81 kilometar. Tutin je odradio jedan dio, Sjenica jedan, ali taj dio nikad nije pušten u funkciju – već pet, šest godina stoji tako“, ističe on.
Dacić kaže da mještani redovno plaćaju struju, poreze i prireze, ali da zauzvrat ne dobijaju ni osnovne uslove za život.
„Nas država ne tjera da smanjujemo stoku, nego nas tjera opština. Umjesto da novac ulože u vodovod, oni će ga sutra dijeliti za socijalu, a mi od nečega moramo da živimo“, kaže on.
Porodica Dacić broji više članova koji svakodnevno rade u poljoprivredi i stočarstvu.
„Svi smo uključeni – žena, djeca, otac, brat. Kad ujutru ustanemo, nemamo vodu ni da se umijemo. Flašu uzmemo pa s flaše lice operemo“, opisuje Dacić svakodnevicu.
Na kraju, Dacić poručuje da bi bilo krajnje vrijeme da lokalna vlast ozbiljno shvati problem:
„Ako neće da puste vodu, neka makar dođu da donesu, da vide kako narod živi. Pošalju ponekad cisternu, ali rijetko – samo da zamažu oči.“