U predjelu Cetanovića, na visoravni Pešter, gdje su zime duge, ljeta kratka, a ljudi vezani jedni za druge srcem čvršćim od kamena, živi Hajrija Dacić – žena koja u svojim sjećanjima nosi cijeli jedan nestali svijet. Njene riječi, izgovorene tiho, ali sigurno, vraćaju nas u vremena kada je život bio teži, ali, kako kaže, „ljepši, sloga veća, a duše ispunjenije“.
„Radilo se, gradilo se, sve ručno“, započinje priču Hajrija, prisećajući se dana kada se živjelo uz ognjište i verige, kada su se pekle „cepule“, kada su žene muzle ovce tri puta dnevno, a mlijeko se nosilo na glavi, u kablama, kilometrima.
- „Ognjište, žar, varila se varnika… Na te cepule pekli smo lep, pite, sve. Bilo je dobro, bolje nego sad. Sloge je bilo.“
Njena sjećanja otkrivaju život u kojem su obaveze bile teške, ali podnošljive zato što se radilo zajedno. I u torove se išlo zajedno. I sijeno se pravilo zajedno. A najveća vrijednost bila je – zajedništvo. Hajrija posebno naglašava ono što mnogi mladi i ne znaju – kabilje, stara seoska zajednica po porodicama i bratstvima.
- „Mi smo bili Rustemova kabilja. Po kabiljama se znalo ko ide s kim na vašar, ko na svadbu, ko kome pomaže. Selo Dacići – sve isto. Poštovalo se.“
Kabilja je bila identitet, sigurnost i red. Svaka je imala svoje običaje, način djelovanja, svoje dostojanstvo.
- „Poštovala se svekrva, svekar, deverovi… Sve je to bilo poštovano“, govori Hajrija.
„Snaha mora unijet lavor svekrvi da uzme abdest. Sve se znalo, sve imalo red.“ - „Sve žene su radile. Tkalo se, prelo se, cijele noći… Kod jedne pa kod druge. Tkaš staze, cilime, sve ručno.“
Prela su bila društveni događaj, mjesto smijeha, pjesme, zajedničkog rada. A ono što se istka – čuvalo se kao zlato. Svadbe nekad nisu bile jedan dan – nego događaj za cijelo selo, ponekad i po mjesec.
- „Nosiš prilog – pitu, slatku, šta god. Moraš pomoći domaćinu. Svuda gosti, pjesma, igra. Lepše nego sad.“
Muzika, druženje, posjete – sve to, kaže, bilo je svakodnevica. A danas – telefon.
- „Pitam unuka gdje je bio – on šuti, drži telefon. I ja uzmem telefon pa gledam…“
Hajrija detaljno opisuje mužu, nošenje mlijeka, rad na terasama, zajedničke mobe. „Muzli smo tri puta na dan. Dizala sam se u četiri ujutro… A sad? Jedva da se i muzne.“ Ali, iako je život bio težak – u njenom glasu nema gorčine. Samo nostalgija. Izvela je troje djece:
- „Dva sina i ćerku. Jedan u Sarajevu, jedan ovdje. Unučadi mnogo, neka su živa i zdrava.“
I na kraju, uz osmijeh, tiho dodaje:
- „Bilo je ljepše nego sad. Teže jes’, ali ljepše – jer je bilo duše.“