Postoje životi koji ne stanu u sudske spise, ni u hladne arhive sistema. Postoje sudbine koje se pamte tišinom, dovom i osjećajem nepravde koji ne prestaje ni nakon pola stoljeća. Život Paša “Paše” Majuna je upravo takav – život snažnog čovjeka, ali krhke duše, život koji je sistem lomio dok ga nije slomio do kraja.
Rođen 1942. godine u zaseoku Krajište, u selu Dubnica kod Sjenice, Pašo Majun poticao je iz skromne, brojne porodice. Jedanaestoro djece u kući Nuha i Ajne učilo je rano šta znači dijeliti hljeb, ali i čast. Država mu je omogućila besplatno školovanje – ne iz milosti, nego iz statistike siromaštva – a Paša je tu priliku nosio s ponosom i zahvalnošću.
Osnovnu školu završio je u Sjenici, a srednju veterinarsku u Kraljevu. Tamo je prvi put sistem u njemu vidio ono što će kasnije pokušati da slomi – snagu. Bio je izuzetno fizički razvijen mladić, prirodni atlet, čovjek kojeg nisi mogao ne primijetiti. Trener bokserskog kluba u Kraljevu ponudio mu je rukavice i ring – i Paša ih je prihvatio iskreno, bez kalkulacije.
U prvom zvaničnom meču pobijedio je prvaka Evrope iz Sofije nokautom u prvoj rundi. Bio je to šok, sportsko čudo, trenutak u kojem se činilo da je pred njim velika karijera. U revanšu, međutim, dočekala ga je prva lekcija o svijetu odraslih: kumljenja, molbe, namještanje poraza “radi reda”. Paša je pristao. Ne iz slabosti, već iz naivnog uvjerenja da se čast može sačuvati i kad se povinuješ. Taj poraz nikada nije napustio njegovu psihu.
U Kraljevu je postao Pašo “Paša”, miljenik publike, simbol sirove snage i jednostavne dobrote. Ali povratak u Krajište i Sjenicu bio je sudar sa stvarnošću u kojoj snaga ne znači sigurnost, a dobrota se tumači kao slabost. Provincijski mehanizmi, zavist, podmetanja i tihi progoni počeli su da se stežu oko njega poput omče.
Državni aparat ga nije ispuštao iz vida. Zamke su se redale, jedna za drugom, a Paša ih nije znao prepoznati. Bio je snažan kao stijena, ali bespomoćan pred sistemom koji ne udara pesnicom, već paragrafom i podmetanjem. Na kraju je “spakovan” – prvo KP Niš, a potom i Goli otok.
Ono što se skoro i danas ne govori jeste činjenica da je Pašo Majun jedini robijaš koji je pobjegao sa Golog otoka. I jedini koji je pobjegao iz Centralnog zatvora u Beogradu. Dvije nemoguće stvari u jednoj biografiji – ali ni to nije bilo dovoljno da mu donese slobodu.
Godine 1973., u svojoj 31. godini života, Pašo Majun je ubijen u kazneno-popravnom zavodu Zabela kod Požarevca. Na mjestu gdje je morao biti siguran. Lišen je života na svirep i neljudski način, specijalno napravljenim oštračem unutar zatvora. Bez suđenja, bez istine, bez pravde.
Pašo “Paša” Majun nije bio svetac, ali nije bio ni zločinac kakvim ga je sistem pravio. Bio je čovjek koji nije znao da bude zao. Snaga bez lukavosti. Srce bez zaštite. Danas, u ljudskoj nemoći, ostaje nam samo sjećanje. I dova.
Da mu proučimo El-Fatihu.
Da ga ne zaboravimo.
El-Fatiha.