.){kind=link}
U emisiji “Ko si kad ne gleda niko”, koju vodi Galib Gicić, gost je bio Vahidin Prelić, glumac porijeklom iz Sjenice, a razgovor je brzo otišao dalje od uobičajenih priča o ulogama i popularnosti. Prelić je, kroz spontan razgovor i šetnju studijima, otvorio vrata “pozadine” glumačkog posla – onog dijela koji publika gotovo nikad ne vidi.
Od prvih minuta, atmosfera je bila prijateljska i duhovita: Gicić se našalio na svoj račun kao “vozač” koji goste dovodi umorne i preplašene, dok je Prelić priznao da se u gužvama ne snalazi najbolje i da mu “više leži” šetnja nego vožnja automobilom. Posebno je izdvojio da Beograd doživljava kroz mirise i uspomene – staru autobusku stanicu u centru i Balkansku ulicu, za koju kaže da je bila prva ulica u koju je ušao kad je kao klinac došao u glavni grad.
Jedan od najjačih trenutaka emisije bio je kada je Prelić govorio o svom ranom iskustvu na snimanju, gdje je, kako kaže, prvi put osjetio šta znači upoznati istinsku glumačku veličinu – Dragana Nikolića, kojeg u razgovoru oslovljava nadimkom Gaga.
Prelić je ispričao kako ga je tada posebno pogodila Nikolićeva skromnost i kolegijalnost. Umjesto “zvjezdanog” ponašanja, Nikolić je, prema njegovim riječima, pokazao rijetku spremnost da mlađem kolegi pomogne da scena ispadne najbolje moguće – čak i na način koji publika nikad ne bi ni naslutila: stojeći uz objektiv i “držeći pogled” kako bi kadar bio precizan i prirodan. Upravo takve sitnice, kaže Prelić, prave ogromnu razliku i odvajaju velikane od prosjeka – jer profesionalizam nije samo talent, već i odnos prema kolegi.
Prelić se dotakao i jedne zablude koju publika često ima: da se epizoda snima približno onoliko koliko traje na TV-u. Naprotiv, objašnjava da se scene ponavljaju više puta, čekaju se tehnički uslovi, pauze, promjene kadra i kostima – i da je ponekad nevjerovatno koliko rada stane u nekoliko sekundi slike.
Zbog toga, kaže, gluma zna biti iscrpljujuća, ali njega lično ne umara ponavljanje – naprotiv, voli da “ponovi više puta” kako bi bio siguran da je scena sjela kako treba, jer subjektivni osjećaj glumca i ono što kamera “uhvati” nisu uvijek isto.
U razgovoru se provukla i zanimljiva slika savremene produkcije: Prelić priznaje da ranije nije znao da i kod nas postoje uslovi koji podsjećaju na “filmski život” – organizovan prevoz, vozači, velika logistika i studiji koji su, kako kaže, toliko ogromni da djeluju kao grad, iako spolja izgledaju kao “jedna hala”.
Posebno je opisivao scenografije koje izgledaju potpuno stvarno – poput aviona u studiju, gdje gledalac ne može ni da pretpostavi da je sve napravljeno za potrebe kadra. Spomenuo je i iskustva s međunarodnim produkcijama, gdje se uloga često snima u nevjerovatnim uslovima i rokovima, ponekad i bez vremena da čovjek “dođe sebi” od puta.
Na završno pitanje emisije – “ko si kad ne gleda niko?” – Prelić je dao odgovor koji je zvučao i iskreno i filozofski: kaže da nikad nije imao potrebu da se predstavlja kroz slavu i titule, te da ponekad ni sam ne zna “ko je”, jer čovjek se, kako poručuje, stalno mijenja i uči. I baš u toj rečenici, u toj normalnosti bez poza, publika je dobila ono što rijetko dobije od glumaca: osjećaj da s druge strane ekrana stoji čovjek, a ne “uloga”. POgledajte video ispod teksta.