Autor Suad K Zoranić
Aktivnosti političkih subjekata u Sandžaku često su podložne kritici, ali rijetko koja vijest izazove šok i nevjericu kakvu je izazvala informacija o projektima koje finansira Ministarstvo za pomirenje, regionalnu saradnju i društvenu stabilnost, pod vođstvom Usame Zukorlića, lidera SPP-a. Najviše sredstava – preko 50.000 evra – dodijeljeno je Udruženju „Meraklije Sandžaka“ iz Tutina, koje vodi aktivista SPP-a, Mirza Preljević. Međutim, način na koji se pravdaju ova sredstva otvara mnoga pitanja, ne samo politička, već i moralna.
Prema objavi Mirze Preljevića na društvenim mrežama, sredstva su usmjerena na projekat „Edukativnim koracima ka pomirenju“, koji će se realizovati kroz Islamsku zajednicu u Tutinu. Na prvi pogled, sve zvuči kao plemenita inicijativa. Međutim, ono što izaziva ogorčenje jeste činjenica da se džamije, kao sveti vjerski objekti, koriste za promociju političkih agendi i pravdanje finansijskih transakcija iz budžeta koje su očigledno usmjerene prema stranački podobnim pojedincima.
Džamije su mjesta za molitvu, mir i duhovni rast, a ne političke platforme. Koristiti ih za opravdanje budžetskih sredstava dodijeljenih od strane partijskog šefa ne samo da je moralno upitno, već predstavlja direktan udar na povjerenje koje vjernici polažu u Islamsku zajednicu. Manipulacija vjerskim osjećanjima radi postizanja političkih ciljeva nije samo neetična, već duboko vrijeđa vjerske i društvene norme.
Još skandaloznije je pravdanje ovih aktivnosti kroz tumačenje sure Junus. Korištenje svetih tekstova za političku propagandu je opasan presedan koji urušava granice između vjere i politike. Postavlja se pitanje: gdje je granica? Ako se ovakvo ponašanje nastavi tolerisati, možemo li uopšte očekivati da se vjerski objekti i vrijednosti očuvaju od političkih zloupotreba?
Ovaj slučaj nije samo moralno upitan, već ukazuje i na dublji problem sistemske korupcije. Ministarstvo koje vodi Usame Zukorlić raspisalo je konkurs na kojem su najveća sredstva dobili članovi porodice i organizacija koju vodi član njegove političke partije. Ova vrsta nepotizma i pogodovanja nije nova na našim prostorima, ali način na koji se pokušava sakriti iza vjerskih institucija i zajednica podiže cijelu priču na novi nivo moralne degradacije.
Građani Sandžaka imaju pravo postaviti pitanje: zašto sredstva koja bi trebala biti usmjerena na opće dobro završavaju u rukama politički podobnih pojedinaca? Ko će odgovarati za ovu zloupotrebu? I kako će Islamska zajednica opravdati svoje učešće u ovako kompromitujućem projektu?
Vrijeme je da Islamska zajednica jasno kaže ne politizaciji svojih aktivnosti. Njihova misija je služiti vjernicima, a ne biti alat u rukama političkih partija. Isto tako, ministarstvo Usame Zukorlića duguje građanima objašnjenje: zašto su sredstva dodijeljena stranački povezanim organizacijama i na koji način će se osigurati transparentnost u trošenju tih sredstava?
Konačno, građani Sandžaka, vjernici i svi koji drže do moralnih vrijednosti moraju jasno izraziti svoj stav prema ovakvoj zloupotrebi. Sandžak ne smije postati poligon za eksperimente u politizaciji vjere i vjerskih institucija. Svaki pokušaj manipulacije vjerskim osjećanjima mora naići na osudu i odlučan otpor.
