„Svjedok“ – album koji svjedoči više o njegovom karakteru nego o vremenu u kojem je nastao
Novi Pazar – Bosanskohercegovački pjevač i kantautor Dino Merlin, čovjek čija se karijera prepliće s historijom naroda i zemlje iz koje potječe, ponovo je izazvao burne reakcije u javnosti. Ovog puta, ne pjesmom, već izjavom. U gostovanju u podkastu „Balkast“, Merlin se javno odrekao albuma „Svjedok“ iz 1993. godine — jedne od rijetkih ploča koja je nastala u najtežim trenucima rata u Bosni i Hercegovini, kao dokument vremena i simbol otpora.
Merlin je kazao da album „Svjedok“ „ne priznaje“ i da je „nelegalan“, tvrdeći da je objavljen bez njegovog znanja, dok je, kako kaže, boravio u Švicarskoj i čekao vizu. Navodi da su pjesme bile samo „demo snimci“ snimljeni u podrumu, a ne finalni materijal za objavu.
„To je moj neželjeni album i ja ga ne priznajem. Nelegalan je… Bio sam produktivan, snimio nekoliko pjesama, ali ih je neko bez mog znanja izdao“, rekao je Merlin.
No, ono što zabrinjava nije pravni status albuma, već emocionalni i moralni – kako čovjek koji je 1990-ih pjevao o ratu, žrtvi i Bosni, danas od svega toga pere ruke?
Album „Svjedok“ nastao je u vremenu kada se svaka riječ, svaka pjesma, svaki stih računao kao moralna podrška onima koji su gubili svoje domove i najmilije. Pjesme poput „Da te nije Alija“, „Vojnik sreće“ i „Korak do slobode“ nisu bile samo muzika – bile su dio borbe, nada i identiteta.
Danas, kada se Merlin ograđuje od tog perioda, djeluje kao da pokušava presjeći vlastite korijene – kao da mu je lakše živjeti u sjećanju na prepune arene i rasprodane koncerte, nego u sjećanju na godine kad se pjevalo da bi se preživjelo.
Njegovo objašnjenje o „nelegalnom albumu“ može se razumjeti s tehničke strane, ali ono što se teško može oprostiti jeste emocionalna neodgovornost prema generaciji koja ga je tada doživljavala kao glas Bosne.
Čini se da Dino Merlin danas vodi tihu bitku između umjetnika i javne ličnosti, između karijere i savjesti. Možda je album „Svjedok“ za njega nepoželjan jer podsjeća na ono što bi mnogi pjevači radije zaboravili — na vrijeme kada su pjesme imale miris baruta, a aplauzi su bili tiši od detonacija.
Ali, upravo tu se vidi koliko je jedan umjetnik labilan u svojim principima. Lako je pjevati o ljubavi kada dođe mir, ali teško je ostati vjeran istini koju si nekad otpjevao.
Danas, kada se u Bosni i Sandžaku ponovo vodi borba za identitet, jezik i dostojanstvo, Merlinovo odricanje od patriotskog albuma djeluje kao moralni poraz, a ne samo muzički nesporazum.
Dino može tvrditi da je album nastao bez njegovog znanja, ali narod se sjeća.
Sjeća se kako su se te pjesme puštale na linijama fronta, u podrumima, u izbjegličkim kućama širom Evrope. Te pjesme su, htio on to ili ne, dio kolektivnog sjećanja.
Možda Dino danas ima luksuz da se odrekne prošlosti, ali oni koji su je preživjeli – nemaju.