Vladeta Jerotić, jedan od najuglednijih srpskih akademika, psihijatar, teolog i mislilac, ostavio je iza sebe bogato naslijeđe – ne samo u knjigama i predavanjima, već i u mudrosti koja i danas služi kao moralni kompas mnogima. Među temama o kojima je govorio sa posebnom snagom i dubinom bila je — prevara.
Na jednoj od svojih tribina, Jerotić je analizirao složenu psihologiju žene koja vara. U svom prepoznatljivom stilu, bez osude, ali sa dubokim razumijevanjem ljudske duše, kazao je:
„Ako voliš, imaš normalne odnose. A žena koja je prevarila bez ljubavi jer je zgodan taj koji joj se udvara, bude frigidna sa ljubavnikom, a normalan orgazam ima sa mužem. To je jedna varijanta. Druga je suprotna – sa mužem ništa ne doživljava, pa se pojavi neka muškarčina s kojim prvi put doživi orgazam. To su vrlo opasne stvari.“
Ove riječi, izrečene bez imalo senzacionalizma, u suštini govore o dubokoj unutrašnjoj borbi žene između tijela, duše i savjesti.
Kada su ga jednom pitali šta žena treba da uradi nakon što prevari muža, Jerotić je dao odgovor koji je izazvao i divljenje i nelagodu kod publike:
„Budite hrišćanka i vratite se mužu, iako on možda nije dobar u krevetu. U dugogodišnjoj karijeri nisam video ni muškarca ni ženu da su poludeli ako su apstinirali.“
Ovim riječima, Jerotić nije branio čin izdaje, već je ukazivao na dublju dimenziju braka — onu koja nadilazi fizičku privlačnost i prolazne strasti.
Prema Jerotiću, prevara često nije samo čin tijela, već i odraz emocionalnog bola, osvete ili želje za potvrdom. „Žene ponekad prevare iz osvete, ako ih je muškarac prvi izdao“, kazao je.
U svojim analizama, poseban značaj pridavao je ljubomori, koju je smatrao složenim psihološkim mehanizmom:
„Ljubomora počiva na kaptativnoj ljubavi, u osnovi egoističnoj i pohlepnoj. Afektivna osnova ljubomore je strah od odvajanja i strah od gubitka. Ljubomora je manje seksualna strast, više težnja za moći.“
Po njegovom mišljenju, upravo taj osjećaj moći i posjedovanja često uništava ono što je ljubav izvorno bila — sloboda i povjerenje. Jerotić je duboko vjerovao u moć obnove. U jednoj od svojih knjiga zapisao je:
“Ne gubimo nadu. Bračna savetovališta danas imaju pune ruke posla, ali često uspješno obavljaju svoj plemeniti, stručni i duhovni zadatak. Sve se može u životu popraviti, zalečiti ili izlečiti, zašto ne onda i neki brak, pod uslovom da se u njemu nisu ugasili plamičci ljubavi i duhovnosti.”
Za njega, brak nije bio ugovor, već zajedničko duhovno putovanje dvoje ljudi koji, uprkos padovima, teže razumijevanju i opraštanju. Na kraju, Jerotić je podsjetio da ljubav nije samo emocija, već i odluka:
„Nije lako voleti čoveka onakvog kakav jeste, ali samo ako budemo u stanju da ga ne samo prihvatimo, već i zavolimo upravo takvog, podstaći ćemo ga da postane onakav kakav može da bude. Zato, ako nekoga stvarno volite, pokušajte da ga promenite svojom ljubavlju, a ne ultimatumima.“
Vladeta Jerotić nije davao recepte, već putokaze. Njegove riječi o ljubavi, prevari i oprostu i danas djeluju kao ogledalo u kojem svako od nas može prepoznati dio sebe.
Jer, kako je govorio — „Sve dok u čovjeku postoji i najmanja iskra duhovnosti, postoji nada da se on, i njegov brak, mogu spasiti.“