Prema izvještaju Fonda za humanitarno pravo „Pod lupom“, Ramo Berbo, iz pribojskog sela Sjeverin, 26. avgusta 1992. čekao je autobus na raskrsnici puta Priboj – Rudo, pedesetak metara od karaule u kojoj su se nalazili rezervisti Vojske Jugoslavije.
Prema iskazima svjedoka, ispred obližnje trgovine zaustavila su se dva kamiona, sa nekoliko vojnika u uniformama sa oznakama četiri „S“. Dok su dvojica pretakali benzin, jedan vojnik je prišao Berbi i zatražio da mu pokaže lični dokument. Nakon što je ovaj dao ispravu, vojnik je izvadio pištolj, nekoliko puta opalio i ubio ga. Godišnjica ubistva Rame Berbe povod je za razgovor sa predsjednicom Sandžačkog odbora za ljudska prava Semihom Kačar.
*Izuzimajući slučajeve otmica „Sjeverin“ i „Štrpci“, Srbija uglavnom ne zna za različite primjere kršenja ljudskih prava sandžačkih Bošnjaka tokom devedesetih. Zašto se o tome i danas ćuti?
– Nisu to nepoznate teme. O njima se relativno govorilo pogotovo preko nezavisnih medija, istupa i djelovanja nevladinih organizacija, ali je efekat bio više nego skroman. Pitanje zaštite žrtava i zaštite oštećenih lica je traumatično. Radilo se o građanima ove zemlje koji su mahom stradali na teritoriji svoje države samo zbog imena i nacionalnosti. Država s tim mora da se suoči.
*Da li ima krivice i na bošnjačkim političarima, partijama, NVO, intelektualcima zbog „ćutanja“?
– Prije bih rekla da se radi o odgovornosti, a ne o krivici bošnjačkih političara, partija i drugih. Naravno, ni ta odgovornost nije podjednaka. Radi se o pitanju istrajavanja na zaštiti oštećenih ljudi, a ne na korišćenju njihove nesreće i sudbine u dnevno političke propagandne svrhe. Povremena podsjećanja na udes tih ljudi malo znače. Nevladine organizacije su se trudile, ali nisu imale toliku moć kao političke stranke da to pitanje šire potenciraju i pomognu ljudima. Jedno je kada govorite u skupštini države ili kad ste ministar, a drugo je kada su vam dostupni jedino lokalni mediji. Naša obaveza je da i dalje istrajavamo na tom putu, ali nam svakako treba podrška.
*Šta pokazuju izvještaji Sandžačkog odbora za ljudska prava, koji su bili oblici kršenja ljudskih prava devedesetih u Sandžaku? Da li je neko za to odgovarao?
– Bilo je dosta i to vrlo ozbiljnih kršenja ljudskih prava: ubistava, otmica, zastrašivanja, prisilnih iseljavanja, masovne policijske torture, političkih procesa do raznih diskriminacionih postupaka, nerazjašnjenih događaja i ostalih stvari. Međutim, država je vrlo malo učinila da kazni počinioce. Jednostavno sve se prepušta zaboravu. Režim nikada nije napravio potpun i odlučan raskid i otklon od politike koja je dovela do traumatizovanih zajednica i njihovog stanja stalne nesigurnosti. Trauma otežava integraciju zajednice u srbijansko društvo, koja strahuje da se traumatično iskustvo ne ponovi. Upravo taj pasivan stav države prema zbivanjima u Sandžaku pred kraj XX vijeka, pogoduje i spekulativnom i manipulativnom kapacitetu određenih struktura i interesnih grupacija da djeluju „zaštitnički“ i da se, bez ikakvog demokratskog legitimiteta, proglašavaju „čuvarima nacionalnih interesa“, s ciljem da se ustoliče na upražnjeno mjesto „nacionalnog vođe i mesije“.
*Porodice žrtava nemaju status civilnih žrtava ratova. Da li ima šanse da Srbija novim zakonom omogući da porodice otetih i ubijenih u Sjeverinu i Štrpcima, na primjer, dobiju takav status?
– Šanse uvijek ima ali je problem spremnost države da to pitanje reguliše. Zakonodavci Srbije, kao i njena politička elita, olako ignorišu osjećanje uskraćenosti i nejednake distribucije prava i obaveza. Činjenica je da od načina na koji se rješavaju pojedina, a u ovom slučaju izuzetno važna pitanja, zavisi i legitimitet političke zajednice, naročito onda kada pojedina rješenja izazivaju sumnju u njenu privrženost načelima pravde i potkopavaju uvjerenje njenih građana, u ovom slučaju Sandžaka, da su, uprkos etničkim, kulturnim i vjerskim razlikama, ravnopravni sa svim ostalim građanima Srbije.
Teško je raditi u manjim sredinama
*Vi i vaš Odbor dugo bavite ljudskim pravima, živite i radite u Novom Pazaru. Da li tamošnja javnost i vlast imaju sluha za NVO sektor i teme?
– Svakako je teško raditi u manjim sredinama. Pitanje podrške je uvijek bilo problematično od nastanka naše nevladine organizacije. Političke stranke su željele da one imaju ekskluzivno pravo da one govore o tim stvarima, a ne da nevladine organizacije iznose, mimo njih, svoje viđenje i rezultate istraživanja. Zato skoro uvijek izostaje podrška našim inicijativama i projektima kako nacionalnih tako i lokalnih organa i institucija.
Izvor: Sandžak danas/Danas
