U vremenu kada mnogi napuštaju sela i okreću se gradovima ili inostranstvu, priča Nedžiba Klimente iz Tutina podsjeća da postoje ljudi koje srce uvijek vraća tamo gdje su rođeni. Iako danas živi u Tutinu, njegov pravi dom i dalje je selo Lipica, udaljeno svega nekoliko kilometara od grada.
Klimenta gotovo svakodnevno odlazi na svoje imanje u Lipici, gdje brine o stoci, obrađuje zemlju i održava porodičnu tradiciju života na selu.
„Rođen sam u Lipici. Kuća mi je u Tutinu gdje spavam, ali srce mi je ovdje. Moj otac je ovdje živio skoro 60 godina, ovdje smo svi rođeni i zato se stalno vraćam na svoje imanje“, kaže Nedžib.
Na porodičnom imanju napravio je vikendicu i brine o oko 15 hektara zemlje, gdje drži krave i ovce, ali i uzgaja povrće za svoje potrebe.
„Imam tri–četiri krave, oko dvadesetak ovaca, a sijem i krompir, paradajz, papriku i drugo povrće. Ne radim to zbog zarade, već da imanje ne zaraste i da ostane živo“, objašnjava on.
Lipica je nekada bila puno selo. Prema riječima Klimente, nekada je imalo 30 do 40 domaćinstava, a danas ih je ostalo tek desetak.
„Sve je otišlo trbuhom za kruhom. Djeca se školuju, ljudi traže posao, pa odlaze. Nekad su ovdje bile svadbe, posjedci, druženja… selo je živjelo“, prisjeća se.
Danas su u selu uglavnom starija domaćinstva, dok mlađi dolaze samo tokom ljeta ili godišnjih odmora.
„Većina ljudi ovdje ima između 60 i 70 godina. Mladi dolaze ljeti, na deset ili dvadeset dana, ali zimi je selo skoro pusto“, dodaje.
Iako mu je kuća u Tutinu, Nedžib svaki dan dolazi u Lipicu. Njegov dan počinje rano ujutro.
„Dođem oko pola osam, sredim stoku i imanje, pa se vratim u grad. Poslije se opet vraćam da sve obiđem. Bolje mi je to nego da sjedim po kafanama“, kaže kroz osmijeh.
Kaže da selo ima osnovne uslove za život – vodu, drva i struju – ali bi infrastruktura mogla biti bolja.
„Put je solidan, ali mogao bi biti bolji. Bandere su stare i dotrajale, ali snalazimo se. Ipak, nadamo se da će nekada biti bolje.“
Klimenta ističe da su stanovnici Lipice uglavnom starosjedioci i da su svi međusobno povezani kao jedna velika porodica.
„Ovdje su sve familije – Smajlagići, Drpljani, Škrijelji… svi smo rođeni ovdje i svi smo rodbina. Kao jedno domaćinstvo.“
Iako mu djeca danas žive i rade u inostranstvu, rado dolaze u Lipicu tokom odmora.
„Dođu ljeti, ispečemo jagnje, okupimo se, selo oživi. Vuče čovjeka srce da dođe u svoj kraj.“
Nedžib Klimenta kaže da će, dok god može, nastaviti dolaziti u Lipicu i brinuti o svom imanju. POgledajte tv prilog ispod teksta
„Ovo je moje mjesto. Tu sam rođen i tu ću uvijek dolaziti. Ako mi možemo da pomognemo selu – za put, struju, vodu – tu smo da učestvujemo. Ne smijemo zaboraviti odakle smo.“