Mi smo najusamljeniji narod na svijetu. A još nismo potpuno sami svoji. Svi se bore za sebe preko nas. Niko se ne bori za nas zbog nas.
Mi smo ćuprija preko koje se odavno prolazi zbog svojih interesa i ciljeva. Čak nije jasna situacija i unutar nas samih. Nikako da se podvuče jasna razlika između cilja pojedinca i cilja naroda. Stalno se miješa prvo lice jednine i prvo lice množine. Stalno se ističe u prvi plan ja, umjesto mi.
Nijedan se narod nije izgubio u vremenu i prostoru kao mi. Niti znamo gdje smo krenuli, a još manje gdje ćemo stići. Ponašamo se od slučaja do slučaja. Nemamo nikakvu dugoročnu strategiju. Nemamo nikakav ozbiljan i održiv plan o budućnosti.
Kod nas je zabrinjavajuće pomiješana pripadnost partiji i pripadnost nacionalnom korpusu. Kod nas ljudi ne razmišljaju nacionalno, već stranački.
Program moje partije i mog lidera je moj nacionalni program. Ja mislim onako kako je moj lider naredio da mislim. Program moje partije je sveta knjiga, dogma, nedodirljiva i neprikosnovena istina, i svi drugi koji drugojačije misle su politički i nacionalni heretici.
Jedno mišljenje ima pravo da postoji, a ko god drugojačije misli treba na njega baciti anatemu i proglasiti ga političkim i nacionalnim mušrikom.
Manjeg naroda, a podjeljenijeg naroda nema na zemaljskoj kugli.
Svi se ukopali u svoje duboke rovove i pucaju na suprotnu stranu. Da smo složni u postizanju nekog zajedničkog cilja, koliko smo složni u rotluku kud bi nam bio kraj.
Neki se više ponose partijskom knjižicom, nego vjerskom pripadnošću.
Mnogima su statut njegove partije i stavovi njegovog lidera postali religija. Da padaju na sedždu koliko se klanjaju i padaju ničice pred liderom bili bi ozbiljni kandidati za dženetske blagodeti i bašče.
Niko ne gleda na drugog Bošnjaka kao na pripadnika svoje nacije, već isključivo kroz prizmu pripadništva određenoj partiji. Dobar si i u pravu si ako se tvoje mišljenje podudara sa stavom moje stranke, ako je suprotno loš si i nikakav čovjek.
Ajet “Musliman je muslimanu brat” se pretvorio u sintagmu “Musliman je s muslimanom obavezno u rat”.
Postali su nam preči i bliskiji drugi nego mi jedni drugima. Udružujemo se sa drugima, da bi nadvladali ostale iz našeg naroda. Ponosomo se i dičimo ako nas je taj drugi popeo na vlast, naravno vrlo ograničenu njegovim zahtjevima, umjesto da se udružimo i stvorimo komotnu sopstvenu vlast, od vlastitih predstavnika.
Sve se živo pomiješalo. Više je teško razaputiti šta je šta i ko je ko. Hodže drže političke govore, a političari iskoristili njihovo odsustvo sa minbera, pa umjesto njih drže dersove i hutbe.
Više neznamo ni u koju džamiju da odemo da klanjamo, a da nam je kabul. Mene su rahmetli babo i majka učili da je svaka džamija bogomolja i da nije važno u koju si klanjao, već da si klanjao, a sad čujem da se samo u nekim džamijama od Allaha Uzvišenog prima namaz i dove, a u drugima ne.
Stakverulah odakle ove “objave” stigoše neznam, jer zadnja Božja objava je stigla prije 14 stoljeća, a Muhamed a.s. je posljednji Božji poslanik.
Kažu mi često i moji ukućani i prijatelji, ma Esade šta se ti sekiraš kad se drugi ne sekiraju. Gledaj svoja posla. Pa ja ako prestanem da mislim, ja više ne postojim. Ako prestanem da govorim, ja sam definitivno umro, samo što me nisu o tome još zvanično obavjestili.
Kad na sav glas ispoljim nacionalno opredjeljenje, braćo, pamet u glavu, svi smo mi Bošnjaci, odmah mi stigne savjet, ma ne ističi to mnogo, zamjeriće nam se komšije. Da kojim slučajem kažem suprotno, ti isti bi me nazvali murtatinom I veleizdajnikom.
Naši ljudi ne vole jasnu i glasnu istinu. Više vole laž koja manje boli i djeluje utješno.
Svi idemo linijom manjeg otpora, jer njom se lakše stiže do ličnog cilja. Prestali smo da budemo misleća bića, jer tako se lakše živi.
Odrekli smo se samih sebe, jer smo tako manje upadljivi i ne stojimo nikom na putu.
Oni drugi sve to vide, pa lahko izlaze na kraj sa nama.
Ali ako se ne vratimo našim izvornim korijenima i općenacionalnim i općekonfesionalnim, a ne uskopartijskim interesima, vrijeme će nas izbrisati sa ovih prostora, i neki će budući Rahić Esad pisati kao ja koliko je u Sandžaku imalo Bošnjaka, koliko džamija, koliko medresa itd. Historija će dobiti još masu tragične i tužne faktografije, a nas na ovim prostorima neće biti.
Esad Rahić
