Melaje, koje je 2009. godine proglašeno za najljepše selo Sandžaka u okviru emisije “Vama na selu”, i dalje čuva duh prošlosti, prirodne ljepote i toplinu naroda koji nisu zaboravili svoje korijene.
Na visoravni koja se prostire od Dlogovića do Melaja, obuhvatajući više od 400 hektara obradivog zemljišta, smjestilo se selo koje svojom uređenom arhitekturom, baštama i izvorima čiste vode svjedoči o drugačijem načinu života – jednostavnom, ali bogatom prirodom i duhovnim naslijeđem.
„Kad se ovdje zaviče, kao da helikopter leti iznad Pešteri“, kazuje jedan od mještana dok nas vodi do izvora hladne i bistre vode. Na Pešterskoj visoravni, voda vrijedi koliko i zlato. Prema predanju, jedan od najpoznatijih izvora u Melaju otkrio je čobanin po imenu Šem, koji je usnio vodu, a zatim je kopajući – zaista pronašao. „Tako mi Boga, voda mi je ključala ispod mene dok sam sanjao“, tvrdio je Šem agi, koji mu je dao tri dana da dokaže svoje viđenje – i uspio je.
Ovaj izvor i danas protiče, hladan i bistar, čak i u najtoplijim ljetnim danima. „Nikada se nije dogodilo da presuši“, kazuje Uzafir Ćaković, starosjedilac sela, ponosno govoreći o historiji svoje porodice.
„Ovdje su moji preci, Cakovići, sagradili prvu džamiju još 1806. godine, za koju se vjeruje da je najstarija na području Pešteri.“
Melaje nije poznato samo po vodi i vjeri. Na ovom području nalaze se i izuzetno stari mezari, neki dugački i preko tri metra, što ukazuje da su nekadašnji stanovnici bili gorostasi.
- „Pri iskopavanju novih mezara, često nailazimo na kosti koje ukazuju da su naši preci bili visoki i snažni ljudi“, govori jedan od lokalnih vodiča.
Uprkos izazovima, mještani ne odustaju. Sije se raž, pogodna za slabija zemljišta, koristi se svaka kap vode, a ni snijeg u maju ne obeshrabruje one koji su odlučili da ovdje ostanu. „Na Pešteri nema pravila – snijeg može pasti bilo kada“, kaže jedan od ratara pokazujući njive polegle od nedavnog snijega.
Melaje nije samo selo – to je simbol otpora zaboravu, mjesto gdje se čuvaju legende, gdje voda iz snova postaje stvarnost i gdje se ljubav prema zemlji prenosi s koljena na koljeno. Iako mnogi mladi danas napuštaju sela, Uzafir ne gubi nadu.
- „Sinu sam dao ime Muhamed, po djedu, i nadam se da će se jednog dana vratiti i nastaviti porodičnu tradiciju.“
Na Pešteri, gdje su zime duge, a sjećanja još duža, Melaje ostaje dokaz da se ljepota sela ne mjeri veličinom – već dušom.