Suad K Zoranić
Prije tačno jednog vijeka, u Šahovićima (današnje Tomaševo kod Bijelog Polja, Crna Gora) dogodio se stravičan zločin nad bošnjačkim stanovništvom. Oko 9. i 10. novembra 1924. godine, više od dvije hiljade ljudi, uglavnom Crnogoraca i Srba iz plemena Vasojevići, brutalno je napalo i pobilo preko hiljadu Bošnjaka, ne štedeći žene ni djecu. Ova etnički motivisana akcija ostavila je trajne posljedice na bošnjačku zajednicu, a preživjeli su bili prisiljeni napustiti svoje domove, tražeći utočište, uglavnom u Turskoj.
Kontekst i priprema zločina
Zločin je izveden u organiziranim uslovima, uz prećutnu saglasnost vlasti. Nekoliko dana prije napada, vlasti iz Beograda i Cetinja provele su akciju oduzimanja oružja od Bošnjaka, čime su ih ostavili nenaoružane i ranjive. Neposredno nakon tog događaja, Boško Bošković, tadašnji načelnik Kolašinskog okruga, bio je ubijen u režiranoj zasjedi. Iako su Vasojevići ubili Boškovića, vlasti su optužile bošnjačkog junaka Jusufa Mehonjića, koji se tada nalazio u Albaniji. Ova optužba poslužila je kao povod za osvetnički pohod.
Stravičan zločin i etničko čišćenje
Napadači su opkolili bošnjačka sela, stvorivši prsten prečnika 20 kilometara oko Šahovića. Bošnjački prvaci su prvi zarobljeni i mučki ubijeni, dok su žene, djeca i nemoćni masakrirani na najsvirepije načine. Prema svjedočenjima, čak su i djeca i starci bili izloženi nasilju bez presedana. Brutalnost ovog masakra uključivala je morbidna ubijanja i zlostavljanja, do tada nezabilježena u crnogorskoj historiografiji.
Posljedice zločina
Ovaj genocid izazvao je masovno iseljavanje Bošnjaka, koji su, pritisnuti strahom i nasiljem, napuštali domove i naseljavali se u Turskoj, kao i u dijelovima Bosne. Šahovići, nekada prosperitetno bošnjačko selo, postali su simbol patnje. Zemlja je prodana ili oduzeta, a ime sela je promijenjeno u Tomaševo po partizanu Tomašu Žižiću.
Prikrivanje i osvrti savremenika
Država nikada nije sprovela istragu o ovom zločinu. Milovan Đilas je u knjizi “Land Without Justice” (1958) otvoreno opisao brutalnost događaja, priznavši da je njegov otac učestvovao u ovim zlodjelima. Đilas piše o osvetničkom pohodu nad muslimanima, opisujući taj čin kao nezapamćen primjer mržnje i zla. Posebno šokantno u njegovim svjedočanstvima je opis sadističkih načina ubijanja, poput ritualnog mučenja i sakaćenja.
Bošnjački intelektualci, poput akademika Šefketa Krcića, kroz književna i naučna djela posvetili su se očuvanju sjećanja na stradanja u Šahovićima. Krcić u poemi “Šahovića zemlja” iz 1992. godine opisuje priče potomaka preživjelih, kao i vezu između ovog masakra i prethodnih pokušaja nasilne asimilacije i genocida nad Bošnjacima, posebno onog iz 1913. godine u Plavu.
Značaj i ostavština
Genocid u Šahovićima ostavio je trajne ožiljke na kolektivnoj svijesti Bošnjaka. Sjećanje na ovaj događaj živi kroz literaturu, historiju i svjedočanstva preživjelih. Bez zvaničnog priznanja i izvinjenja, Bošnjaci i dalje nose teret ovog masakra. Profesor Krcić je izjavio da Šahovići zaslužuju status historijskog spomenika, mjesto na kojem bi se redovno evocirala sjećanja na nepravde i bol koju je bošnjački narod doživio.
Ovaj masakr predstavlja jednu od najmračnijih epizoda u historiji Sandžaka i ostaje trajna opomena o opasnosti etničke mržnje i nekažnjenog nasilja.
