Piše: Suad K Zoranić
U tišini novembarske noći, dok se magla spušta niz planine između Bijelog Polja i Mojkovca, Sandžak se prisjeća jedne od svojih najmračnijih rana. Šahovići. Ime koje još uvijek šapuću starci, dok im glas podrhti, a oči zadrhte od suza. Ime koje nije samo mjesto, već bol, sjećanje i neugasli vapaj za pravdom.
Bio je novembar 1924. godine. U tadašnjoj Kraljevini SHS, pod izgovorom osvete za ubistvo poslanika Boška Boškovića, pokrenuta je lavina mržnje i osvete. Bez dokaza, bez suda, bez razuma. Samo sa jednim ciljem – da se muslimansko stanovništvo Šahovića i Pavina Polja izbriše sa lica zemlje.
U noći između 9. i 10. novembra, dok su se iznad sela dizali dim i jauci, komšije su ubijale komšije. Djecu su izvlačili iz kolijevki, žene klali pred očima muževa, starce spaljivali u kućama koje su sami gradili.
Procjene govore o 600 do 900 ubijenih – neki tvrde i više od hiljadu. Ali brojke su samo hladna slova na papiru. Iza svake od njih stoji ime, lice, glas koji je utihnuo u vatri i noći.
Niko nije odgovarao. Niko nikada nije rekao: “Žao mi je.” Država je ćutala. Sudovi su ćutali. Istorija je godinama ćutala. Šahovići su postali selo bez povratka, bez mezarja, bez ezana. Muslimani koji su preživjeli pobjegli su preko planina, noseći samo ono što su mogli na sebi – i sjećanje. U Tursku, u Bosnu, u Pešter. Svuda gdje će ih neko zvati čovjekom, a ne krivcem.
Decenijama kasnije, socijalistička Jugoslavija je sve prekrila mantrom “bratstva i jedinstva”. Nije bilo mjesta za “neprijatne teme”. A to što su u jednoj noći nestale cijele porodice, to nije bila tema – to je bio teret koji su morali da nose potomci.
Danas, kad potomci žrtava uče dovu, Šahovići ponovo ožive. Na trenutak. Zrak postane težak, tišina dublja. Jer, svaka godišnjica nije samo podsjećanje – to je razgovor sa precima. Ispovijest živih pred mrtvima.
- “Zašto ste ćutali?” pitali bi nas, da mogu.
“Zar je zaborav sve što vam je ostalo?”
Ali ima onih koji ne šute. Ima onih koji govore, pišu, podsjećaju – da se nikad više ne ponovi ono što je u Šahovićima učinjeno.
Zločin u Šahovićima nije samo prošlost. On je ogledalo sadašnjosti. Svaki put kad neko širi mržnju, kad se komšija gleda s nepovjerenjem, kad neko pomisli da je njegova vjera vrijednija od tuđe – Šahovići se ponovo rađaju.
Zato sjećanje nije samo obaveza prema mrtvima, nego i zavjet živih. Da ne dopustimo da nas podijele oni koji bi da vladaju našim strahom. Neka svaka novembarska noć u Sandžaku bude svjetionik sjećanja, a ne zaborava. Jer samo kad se suočimo s istinom, možemo reći da smo ljudi.