- U knjizi “Visoka Albanija,” Edith Durham otkriva historijske veze plemena iz Malcija e Madhe sa Bosnom i Hercegovinom.
Nema mnogo knjiga koje tako precizno i strastveno osvjetljavaju historijske i kulturne niti Balkana kao što to čini djelo Edith Durham, britanske antropologinje i putnice, koja je početkom 20. stoljeća svojim istraživanjima ostavila neizbrisiv trag u razumijevanju ovog složenog regiona. Jedan od njenih najzanimljivijih uvida nalazi se u knjizi “Visoka Albanija,” gdje Durham na stranicama 454 i 455 opisuje svoje otkriće o porijeklu plemena Hoti, Kelmendi, Grude i Škrelji, koja su danas prepoznata kao dio kulturne baštine Malcija e Madhe.
Pleme Hoti, Kelmendi, Grude, i Škrelji, poznata po svojoj bogatoj kulturnoj baštini i istaknutom mjestu u historiji Balkana, pripadaju grupi koja tvrdi da potiče iz Bosne i Hercegovine. Ove tvrdnje potkrepljuje britanska putnica i antropologinja Edith Durham, koja je u svojoj knjizi “Visoka Albanija” iz 1908. godine, na stranicama 454 i 455, detaljno opisala svoja zapažanja o porijeklu ovih plemena.
Ova plemena, koja su u prošlosti imala značajnu ulogu u životu i historiji Albanije, prema Durhaminim riječima, zapravo imaju korijene u Bosni i Hercegovini. Ovaj podatak se ne pojavljuje često u razgovorima o historiji Balkana, ali nosi sa sobom težinu koja izaziva refleksiju o tome koliko su migracije, ratovi i politički potresi oblikovali demografski mozaik ovih prostora.
Prema Durham, plemena Malcija e Madhe su se međusobno miješala sa Anasima, starosjediocima na teritoriji gdje su se naselili. Međutim, ona navodi da određeni rodovi unutar plemena Hoti i dalje prate svoje porijeklo od Anasa, dok svi članovi plemena Hoti, Kelmendi, Grude i Škrelji tvrde da njihovi preci potiču iz Bosne ili Hercegovine, iako tačan region nije poznat.
Ovi historijski navodi dodatno potvrđuju tezu da su se tokom srednjeg vijeka, nakon pada Bosne pod osmansku vlast, mnogi stanovnici Bosne iselili i naselili u susjednim krajevima, uključujući Albaniju. Durham u svom djelu otkriva fascinantne detalje o specifičnim običajima ovih plemena, poput tetovaža sunca i polumjeseca, koje su bile uobičajene u Bosni, naročito oko Jajca, mjesta gdje je posljednji bosanski kralj izgubio život. Ove tetovaže, kao tragovi prošlosti, svjedoče o neprekinutoj vezi sa domovinom predaka i pokazuju koliko su duboko urezani korijeni tih naroda.
Ovaj fascinantni dio historije otkriva koliko su migracije oblikovale demografiju Balkana, a veza između Bosne i Hercegovine i ovih plemena iz Albanije samo potvrđuje međusobnu povezanost naroda na ovom prostoru.
Ovo otkriće postavlja brojna pitanja o prirodi identiteta, migracija, i očuvanja kulturne baštine. Kako je moguće da su narodi, uslijed ratova i seoba, uspjeli zadržati dijelove svoje prošlosti, i kako su ti dijelovi preživjeli, mijenjajući se, ali nikada u potpunosti nestajući? Kroz priču o plemenima Hoti, Kelmendi, Grude i Škrelji, otvara se prozor u kompleksnu tapiseriju Balkana, gdje se granice ne postavljaju samo na karti, već se prepliću kroz jezik, običaje i sjećanja.
Danas, u vremenu kada globalizacija prijeti da izbriše lokalne identitete, ovakve priče podsjećaju nas na važnost očuvanja kulturne baštine. One nas podsjećaju da su naši identiteti isprepleteni sa prošlošću, i da je ta prošlost često mnogo složenija nego što to trenutne političke ili nacionalne granice mogu izraziti.
Ostaje na nama, potomcima tih hrabrih ljudi, da ne zaboravimo korijene i da se potrudimo očuvati priče o našim precima. Durhamino djelo stoga nije samo historijska bilješka, već i poziv na očuvanje i istraživanje vlastitog identiteta – onog koji se proteže kroz stoljeća, migracije i promjene, ali ostaje duboko urezan u našem kolektivnom pamćenju.
Ovi podaci iz knjige “Visoka Albanija” predstavljaju dragocjen doprinos razumijevanju prošlosti i identiteta ovih plemena, koja i danas ponosno čuvaju sjećanje na svoje bosanske korijene. Dijelove iz knjige koji ovo pominju možete pogledati ispod teksta.
Autor Suad K Zoranić
