Autor Suad K Zoranić
Američki zračni udari na iranska nuklearna postrojenja, izvedeni bez prethodne odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, izazvali su duboku zabrinutost i ostavili gorak okus širom svijeta. Umjesto da se ovakav čin raspravlja unutar institucija međunarodnog prava, javnost je svjedok paradoksalnog obrta – Iran se unaprijed upozorava da će, ukoliko pokuša da se brani, snositi “neviđene posljedice”. Ovakva praksa stvara presedan koji prijeti da postane opasan obrazac globalnog ponašanja.
Ako ovakvo postupanje postane standard, šta onda sprečava druge sile, poput Kine, da primijene isti princip prema Tajvanu ili bilo kojoj drugoj tački na planeti? Time međunarodno pravo, koje bi trebalo štititi slabije i održavati mir, ne gubi samo snagu, već i smisao – jer pravo koje važi samo kada odgovara najmoćnijima, više nije pravo, već samo privid iza kojeg stoji gola sila.
Svijet je već navikao na vanredne intervencije moćnih država. Od Iraka, Sirije i Libije, pa sve do današnjeg Irana, svaki put kad se zaobiđu međunarodne institucije, pronađe se opravdanje: “hitnost”, “odbrana saveznika”, “sprečavanje većeg zla”. Međutim, kada se takva logika uspostavi kao pravilo, gubi se svaki autoritet i legitimitet da se spriječi sljedeća slična akcija, bez obzira s koje strane svijeta dolazila. Nije teško zamisliti da će se u nekom trenutku druge velike sile, pozivajući se na “nacionalnu sigurnost” ili “zaštitu vlastitih interesa”, povesti istim putem. U takvom okruženju, pravila više nisu univerzalna, već postaju sredstvo moći, a ne zaštite.
Formalno, međunarodno pravo još uvijek postoji, ali njegova stvarna snaga ne leži u deklaracijama i rezolucijama, već u povjerenju koje države imaju u institucije i međusobne dogovore. Kada velike sile demonstriraju da stoje iznad tih normi, male države ostaju nezaštićene, povjerenje nestaje, a institucionalne garancije gube vrijednost. Posljedica je sve izraženija militarizacija, traženje novih savezništava i opća nesigurnost. To je recept za globalnu nestabilnost, a ne za mir.
U vremenu kada se lideri hvale vojnom silom i grade političke poene na prijetnjama, a istina postaje proizvod algoritama i viralnih sadržaja, čini se da pravda više nije globalna vrijednost, nego rezultat puke geografske sreće. Pravila važe samo za one koji su slabi, dok moćnima često bivaju zanemarena ili prilagođena. Tako međunarodno pravo postaje više podsjetnik na ideale koje je svijet nekad gajio, nego alat kojim se danas upravlja međunarodnim odnosima.
Možda živimo u vremenu novog “geopolitičkog divljeg zapada”, gdje se moć ne dijeli po dogovoru, već neprestano testira. Običnim građanima širom svijeta ostaje samo jedno pitanje: ako pravila vrijede samo za slabe, da li iko više može vjerovati u pravdu?