Sva sramota Novog Pazara u jednom činu ogleda se u tišini koja je dočekala Sameda Baždara, mladog reprezentativca koji je svoj grad predstavljao na najvećoj svjetskoj fudbalskoj sceni.
Dok drugi gradovi ponosno dočekuju svoje reprezentativce, građani Novog Pazara propustili su priliku da Samedu Baždaru pokažu koliko cijene njegov nastup na najvećoj svjetskoj fudbalskoj sceni.
Dok u drugim gradovima povratak reprezentativaca prati okupljanje građana, aplauzi, zastave i riječi zahvalnosti, u Novom Pazaru je izostao dostojanstven doček za našeg Sameda Baždara. Fudbalera koji je ime svog grada pronio na Svjetskom prvenstvu nije sačekala atmosfera kakvu je svojim uspjehom nesumnjivo zaslužio.
Ovo nije kritika gradskih institucija, sportskih klubova ili organizatora. Ovo je pitanje za sve nas — građane Novog Pazara. Jesmo li zaista postali toliko ravnodušni da ni nastup našeg sugrađanina na najvećoj fudbalskoj pozornici nije dovoljan razlog da se okupimo, pružimo mu ruku i kažemo: „Ponosni smo na tebe“?Samed Baždar nije predstavljao samo sebe i svoju reprezentaciju. Sa sobom je nosio ime Novog Pazara, grada u kojem je odrastao, napravio prve fudbalske korake i sanjao velike snove. Njegov nastup bio je uspjeh kojem bi se radovale čitave generacije mladih sportista.
Najlakše je dijeliti fotografije na društvenim mrežama, pisati poruke podrške i govoriti o ponosu kada vrijeme prođe, a uspjeh postane dio historije. Istinska podrška, međutim, pokazuje se onda kada se sportista vrati kući — umoran, ali ponosan što je predstavljao svoj grad i ljude iz kojih je potekao.Novi Pazar često s pravom govori da je grad sporta, talenata i velikog srca. Međutim, takve riječi imaju vrijednost samo ako ih prate djela. Dovoljno bi bilo nekoliko stotina građana, poneka zastava, dječaci iz lokalnih fudbalskih škola i iskren aplauz. Ne zbog spektakla, politike ili fotografisanja, već zbog čovjeka koji je ostvario ono o čemu hiljade mladih sanjaju.
Posebno zabrinjava poruka koju ovakva ravnodušnost šalje djeci. Ako ni dolazak do Svjetskog prvenstva nije dovoljan da te rodni grad dočeka, šta onda jeste? Kako mladim sportistima govoriti da vrijedi trenirati, odricati se i vjerovati u svoje snove, ako njihove najveće uspjehe dočekujemo tišinom?Samedu Baždaru priznanje neće oduzeti to što nije bilo organizovanog i masovnog dočeka. Njegov rezultat ostaje zapisan. Ipak, ostaje gorak osjećaj da smo kao građani propustili priliku da pokažemo zajedništvo i zahvalnost.
Možda još nije kasno da se ta greška ispravi. Dostojanstven doček ne mora biti veliki niti skup. Potrebni su ljudi, iskren aplauz i svijest da svoje najbolje moramo poštovati dok su među nama i dok njihovi uspjesi još traju.Jer grad koji ne zna dočekati svoje šampione teško može tvrditi da dovoljno cijeni sport. Samed je svoj dio uradio — predstavio je Novi Pazar na najvećoj sceni. Pitanje je jesmo li mi uradili svoj.