TUTIN / DONJI CRNIŠ – U zabačenom selu Donji Crniš, nedaleko od Tutina, živi nana Saja Hodović, žena čija životna priča nosi težinu vremena, ali i snagu koja inspiriše. Njene riječi, jednostavne i iskrene, otkrivaju sudbinu generacija koje su kroz nemaštinu i bol gradile život – korak po korak.
„Bilo je svega… nemaštine, teškog života, ali opet se živjelo“, kaže nana Saja, prisjećajući se godina kada u selu nije bilo ni vode ni struje.
Danas, u osmoj deceniji života, sa skoro 80 godina, ona živi između prošlosti i sadašnjosti. Okružena porodicom, ali svjesna da su mnogi putevi odveli njene najbliže daleko od rodnog kraja.
„Sin mi je u Njemačkoj, kćerka isto. Unuke rade dole. Svi su dobro, hvala Allahu“, priča tiho, dok pogled često odluta prema praznim kućama u selu.
Njen život obilježile su teške sudbine. Rodila je osmoro djece, ali dva sina nije uspjela da sačuva.
„Dvoje mi umrlo mali… ostali su, hvala Bogu, živi i zdravi. Pet kćeri, sve udate, dva sina imam“, govori, ne skrivajući bol koji i danas nosi.
Najteži trenutak bio je gubitak supruga.
„Radio je, mučio se, pa se razbolio, šlog ga udario… dvije godine je tako bio i onda umro. Ostala sam sama s djecom“, prisjeća se.
Ipak, uprkos svemu, kaže da se nikada nije predala. Nekada, kaže, nije bilo osnovnih uslova za život.
„Nije bilo ni vode, ni struje. Poslije smo doveli sve, sad imamo kupatila, sobe, sve kao u gradu.“
Ali ono što danas nedostaje – nije infrastruktura.
„Samo nema naroda. Sve je otišlo. Ljeti dođu po dvije-tri kuće da se otvore… ostalo prazno.“
Ova rečenica možda najbolje opisuje sudbinu mnogih sela Sandžaka. Nana Saja pamti vrijeme kada se sve radilo ručno.
„Pljela sam čarape, džempere, deke… nema broja koliko sam napravila. Danas to niko neće, sve bacaju.“
Sa sjetom govori o vremenu kada se živjelo od zemlje i stoke.
„Sve smo sijali – krompir, tikve, ječam… nije bilo para, ali je bilo života.“
Danas, iako više ne može pomagati kao nekad zbog bolesti i slabog vida, ponosno ističe da njena porodica nastavlja tradiciju.
„Snaha radi oko krava, oko stoke… ja više ne mogu, ali oni sve drže.“
I pored bolesti, operacija i starosti, nana Saja zadržala je ono najvažnije – vjeru i zahvalnost.
„Nekad bolje, nekad gore… ali hvala Allahu, svi su mi dobro.“
Njena priča nije samo lična ispovijest. To je svjedočanstvo jednog vremena, podsjetnik na život kakav je nekada bio – težak, ali dostojanstven. I dok sela poput Donjeg Crniša polako ostaju bez ljudi, priče poput ove ostaju da svjedoče – o snazi žene, majke i naroda koji je znao kako da opstane i kad je bilo najteže.