U selu Kukulje, skrivenom među bjelopoljskim brdima, asfalt je prije pola vijeka bio simbol nade. Put koji se čekao decenijama trebao je donijeti život, povezanost i budućnost. Bio je to trenutak koji su mještani dočekali s pjesmom, mobom i ražnjevima. Među njima bila je i Kima Burdžović — žena koja danas, sa osamdeset ljeta, još uvijek pamti svaku lopatu bačene zemlje i svaki korak političara koji su tada obećavali procvat sela.
„Svi su dolazili, i iz Opštine, i iz Podgorice, i sam Svetozar Marović. Dočekivali smo ih s mesom, s pečenjem, sa svime što se moglo spremiti. Gradili smo put, nismo žalili ni snage ni volje“, priča Kima, prisjećajući se vremena kada se vjerovalo da će se s asfaltnim putem u Kukulje doseliti i bolji život.
Put je, međutim, otvorio drugačiji pravac. Umjesto da dovede ljude, odveo ih je. Prvo omladinu, pa za njima i roditelje. Kuće su ostajale prazne, dvorišta zarasla u korov, a selo u muk.
„Prije je bilo naroda, dođe ti i da ti pomogne, sad nema niko. Sve otišlo. Sad svi hoće u grad, neće kravu ni kokošku da drži“, kaže Kima, gledajući prema voćnjaku koji i dalje njeguje vlastitim rukama.
Ona je danas jedna od rijetkih koje još abdiju nad svojom kućom i vrtom. I dok drugi govore o napuštenim selima kao o vijestima, Kima o njima priča kao o živoj rani.
Kima ne poznaje usamljenost onako kako je poznaju mlađe generacije. „Sama sebi pričam, sama sebi razgovor dajem“, govori kroz smijeh. Njena svakodnevnica ispunjena je radom — bere jabuke, čupa travu, zalijeva vrt.
„Sve sam radila, i kosila, i plastila, i kopala. Samo nisam orala“, kaže, dok u njenom pogledu i dalje sja isti onaj prkos koji je nekad hranio cijelu porodicu.
Prisjeća se i vremena kada se u velikim domaćinstvima sve znalo: „Svaka jetrva je imala svoju nedjelju – jedna mijesi, druga muze, treća siri. Nana što bi rekla, to je bio zakon. A danas – telefoni su ubili poštovanje.“
Kima ne zna za depresiju ni za anksioznost. „Bože sačuvaj, ni danas ne znam otklen to dođe. Samo radi, i sve je dobro. Kad te vidi da radiš, čovjek je srećan.“
Na pitanje da li ju je muž ikada pitao je li umorna, kroz osmijeh odgovara:
„Nikad. Samo kaže – hajde, možeš još malo. Da ne pokisne sijeno. Da ne propadne posao.“
U toj jednostavnoj filozofiji krije se snaga generacija koje su živjele bez mnogo, ali s više smisla.
Kad dan utihne, a sumrak se spusti na Kukulje, Kima sjedi na stolici u vrtu. I dalje, kao nekada, pogleda niz put. Onaj koji je obećavao život, a odnio selo.
„Ostajem da čekam. Možda će se neko i vratiti“, kaže tiho.
U tom pogledu, između jabuka i šljiva, sabrani su svi putevi jedne generacije — one koja je vjerovala da asfalt može donijeti budućnost, a zapravo je gledala kako je odvozi.