Iako se u savremenoj srpskoj historiografiji Sveti Sava slavi gotovo bez ostatka – kao svetac, učitelj i tvorac duhovnog identiteta – njegovo najvažnije djelo, Zakonopravilo, sadrži odlomke koji ni u kom slučaju ne zaslužuju sljepo idolopoklonstvo. Među brojnim kanonskim i građanskim normama, nalazi se i tekst poznat kao “prokletstvo Saracina” – ne samo polemički, već brutalno uvredljiv napad na islam, Kur’an i poslanika Muhammeda a.s., preuzet iz bizantijske tradicije, ali s potpisom svetitelja.
U spisu namijenjenom onima koji prelaze iz islama u pravoslavlje, Zakonopravilo sadrži zakletvu koja glasi:
- “Odričem se sve vere saracinske i proklinjem Muhammeda, koji je nečist i koji je nagovorio ljude da veruju u njega i nečist Kur'an njegov…”
Ovo je samo početak. U nastavku teksta čitamo:
- “Proklinjem i omrazujem Muhammeda i njegov nečist zakon, i sve koji veruju u njega, i sve običaje njihove, i žene njegove, i učenike njegove…”
- “Proklinjem Aliju, i Fatimu, i Zejnebu, i Omera, i Ebu Bekra, i sve one koji su pomagali Muhammeda u njegovom bezakonju…”
- “Omrazujem njihove džamije, njihove molitve, njihove postove, njihova učenja, njihova nebesa, njihove meleke, njihove riječi, njihove proroke, njihove običaje…”
Jasno je – nije riječ o blagim teološkim razlikama, već o organizovanom, sistemskom vrijeđanju čitavog islamskog svjetonazora. I još gore: ovakvi pasusi postali su sastavni dio srednjovjekovnog pravnog poretka.
Argument da je Sveti Sava “samo preveo bizantijske norme” sve je samo ne dovoljan. On nije bio pasivni činovnik, već selektor i redaktor. Uključiti eksplicitne anateme protiv druge religije, bez i najmanjeg ublaženja, ne može se opravdati “duhom vremena”, već otkriva svjesno prenošenje netrpeljivosti u pravno-političku praksu jedne države. I to ne bilo koje – već one koja se danas poziva na Svetog Savu kao simbola duhovne i kulturne baštine.
Historičar Miodrag Petrović, u svojoj studiji “Zakonopravilo Svetog Save o Muhamedovom učenju”, priznaje da je riječ o “prevodu najžešćih antiislamskih bizantijskih spisa, bez ikakvog pokušaja neutralizacije sadržaja”. Drugim riječima, Sava nije tek “naslijedio” ovakav diskurs – on ga je institucionalizirao.
Danas, kada Islamska zajednica, muslimani u Srbiji i šire, traže međureligijsko poštovanje, nerijetko im se iz pravoslavnih krugova nameće Sveti Sava kao “zajednički kulturni temelj”. Međutim, takav temelj mora biti očišćen od predrasuda i otvoreno suočen sa svojim mračnijim dijelovima. U suprotnom, radi se o historijskom revizionizmu.
Srpska pravoslavna crkva se deklarativno distancira od tih pasusa, ali ih nikada nije javno osudila, niti se jasno izjasnila o duboko uvredljivom jeziku koji negira vjeru drugoga. Takav govor, iako preuzet iz bizantijskog modela, nije nevina kopija – već politička poruka, zakonski pečat diskriminacije.
Zakonopravilo je, dakle, paradoksalni dokument: s jedne strane, temelj pravne tradicije, s druge – jasno svjedočanstvo institucionalne mržnje prema islamu. U vremenu kada se Balkan pokušava osloboditi duhova prošlosti, krajnje je vrijeme da i Sveti Sava bude prepoznat ne samo kao svetac i reformator, već i kao prenosilac jednog neslavnog, netolerantnog poglavlja hrišćanske pravne misli.
Jer, ne može biti suživota bez istine. A istina, ma koliko bila neugodna, mora početi priznanjem – da su čak i naši “svetitelji” ponekad sijali razdor umjesto dijaloga.