Svi “zločini” izvršioca i najavljene “humane” promjene

533

Zakon o izvršenju i obezbjeđenju koji se primjenjuje sedam godina učinak mu je sljedeći
– iseljeno više od 3.000 porodica i
– donio je više stotina hiljada opustošenih tekućih računa
– milione zaplenjenih stvari.

„Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi”, poznata je izreka čuvenog Valtazara Bogišića, koju je svaki pravnik naučio na studijama, a može se danas primjeniti na Zakon o izvršenju i obezbeđenju (ZIO). Ovaj zakon uveo je u Srbiju javne izvršitelje s „misijom” da uspostave bolju finansijsku disciplinu i pogodnu poslovnu klimu, ali je za većinu građana donio mnogo nepravde, nesigurnosti i siromaštva.

Stroga pravila tog zakona kao da su napisana za neku vrlo bogatu i savršeno uređenu zemlju i društvo koje vjekovima živi u miru i blagostanju. S jedne strane, ZIO je uspostavio sistem izvršenja koji garantuje brzu naplatu potraživanja, ali je, s druge strane, ugrozio ustavna prava na pravično suđenje i na pravni lijek, a neki kažu i prava na život i dostojanstvo.

Do prije samo nekoliko godina, pravosudni sistem Srbije bio je opterećen s gotovo dva miliona neizvršenih sudskih odluka, a sada se belježi izuzetno dobra efikasnost, uz visoke troškove izvršnog postupka, basnoslovne zarade javnih izvršitelja i građane koji ostaju bez doma, čak i zbog dugova koji su deset i više puta manji od vrijednosti njihovog stana, prinudno prodatog na javnoj licitaciji, uz obaveznu „mantru” da „žalba na rešenje ne odlaže izvršenje”.

„I sve po zakonu”, kao što kaže poznati pesnik iz Panonije, „jer red je red, a jed je jed”.

Izvršitelji u javnim nastupima ističu da „samo rade po zakonu”, a taj zakon se upravo sada menja pod perom članova komisije osnovane pri Ministarstvu pravde. U ovom ministarstvu je krajem februara za list prijepolje ingo rečeno da će nacrt izmjena i dopuna ZIO biti objavljen krajem marta, da bi početkom aprila stigao zvaničan odgovor da se otvaranje javne rasprave očekuje krajem aprila.

Na Petom godišnjem savjetovanju javnih izvršitelja, koje je održano na Zlatiboru krajem marta, novinari su očekivali da će čuti kakve se to izmjene planiraju, ali je ministarka pravde Nela Kuburović otkrila samo jedan detalj – da se odlučuje o iznosu koji će predstavljati granicu između dugova koji se mogu i koji se ne mogu naplatiti prinudnom prodajom nekretnine dužnika. Nije nagovešteno da li će ta granica biti sto, hiljadu ili možda deset hiljada evra. U svakom slučaju, postaviće se pitanje šta je s onim građanima koji su do sada već ostali bez krova nad glavom zbog malog duga i da li će taj „limit” imati bilo kakvo retroaktivno dejstvo na one koji su postali beskućnici usled primene ZIO.

Ako se ima u vidu da je tržište dugova u Srbiji ogromno i da nijedan dug više ne postoji u „osnovnom iznosu”, jer su mu dodate i kamate i visoki troškovi izvršnog postupka i nagrade za javne izvršitelje, onda će se u mnogim konkretnim slučajevima postaviti i pitanje tumačenja da li dug prelazi ili ne prelazi propisani limit.

Dok izmjene i dopune ne ugledaju svjetlo dana, možemo samo da nagađamo da li je rječ o suštinskim ili samo kozmetičkim promjenama i da se pitamo šta će one donjeti zaduženim građanima. Do sada je ZIO donio preko tri hiljade iseljenja iz kuća i stanova, više stotina hiljada opustošenih tekućih računa i milione zaplenjenih pokretnih stvari.

Komora javnih izvršitelja saopštila je krajem prošle godine da su izvršitelji postupali u blizu tri miliona predmeta. Izvršenja su u 77 odsto slučajeva sprovedena prenosom novčanih sredstava, a u 21 odsto prodajom pokretne imovine, dok je samo u jedan odsto predmeta dug naplaćen prodajom nepokretnosti.

„Iza svakog očajnog dužnika stoji jedan mnogo ljuti povjerilac. Ništa se od dužnika ne uzima, nego se povjeriocu vraća ono što je njegovo”, rekla je predsjednica Komore javnih izvršitelja Aleksandra Trešnjev na konferenciji za novinare krajem prošle godine i naglasila da u manje od jedan odsto slučajeva dolazi do prinudnog iseljenja dužnika.

Upravo taj mali broj slučajeva izazvao je najveću medijsku pažnju i osećanje građanske solidarnosti s dužnicima koji su izbačeni na ulicu.

Mnogi dnevni listovi objavljivali su iz dana u dan dramatične naslove, dok je Združena akcija „Krov nad glavom” svakodnevno uživo emitovala snimke „odbrane” stanova dužnika u Beogradu, od devedesetogodišnje baka Mare, koja je iz četvrtog pokušaja iseljena prije nekoliko dana iz stana u Sarajevskoj ulici, do porodice Aksentijević, koja je krajem marta izbačena iz stana na Novom Beogradu zbog duga za stambeni kredit u švajcarskim francima. Okupljeni građani fizički su napali javnog izvršitelja, a slučaj je dodatno „otežan” činjenicom da je stan na aukciji kupio sin jedne izvršiteljke. Iako to nije protivno zakonu, jer ZIO kaže da u javnom nadmetanju ne mogu učestvovati samo članovi porodice izvršitelja koji je postupao u konkretnom predmetu, mediji su istakli da je riječ o „sprezi” između javnih izvršitelja koji su se obogatili i sada lako dolaze do jeftinih stanova.

Na prvoj aukciji, stan dužnika se u izvršnom postupku prodaje sa početnom cenom od 70 odsto procenjene tržišne vrijednosti. Ako nema kupaca, onda se na drugoj aukciji počinje sa cenom koja iznosi 50 odsto te vrednosti. Tako je propisano zakonom, a „zakon je zakon, ma kako opor bio”, kao što reče Valtazar Bogišić, autor „Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru” iz 1888. godine, koji pravnici smatraju uzorom građanskog prava na ovim prostorima.

Međutim, „i što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno”, napisao je takođe Bogišić. I mnogi će se danas, i pravnici i laici, složiti s tim, naročito kada je u pitanju sistem izvršenja u Srbiji.

Sistem je takav da građanin može izgubiti stan jer nije upisan u katastar nepokretnosti kao vlasnik iako ga je pošteno platio i ima kupoprodajni ugovor. Sistem je takav da građanin može izgubiti svu imovinu zbog tuđeg duga. Sistem je takav da građanin može godinama svu svoju zaradu ulagati u otplatu kredita, a da ostane tri puta više dužan iako je dug otplatio u dinarima.

Sistem je takav da posle odluke Vrhovnog kasacionog suda da konačno donese „pravni stav” o ništavosti valutne klauzule za kredite u švajcarskim francima nema odgovora na pitanje da li se mogu poništiti i izvršenja na imovini dužnika po ovim kreditima. Sistem je takav da pravne sigurnosti nema i da nesigurnost najviše pogađa najsiromašnije i najzaduženije građane i „gađa” u temelje njihove egzistencije i krovove nad glavama.

Kada su javni izvršitelji prije sedam godina počeli s radom, objašnjavali su da se izvršenje obustavlja u slučajevima kada se „konstatuje siromaštvo”. Sada se postavlja pitanje da li su građani siromašni onda kada nema šta da im se popiše i zapleni ili tek onda kada postanu i beskućnici.

foto blic, građani zaustavljaju izvršenja

 

 

 

izvor prijepolje info

 

 

Autor: Aleksandra Petrović