- Priča čovjeka iz sela Žitniće otkriva teške godine straha, represije i borbe za dostojanstvo Sandžaklija
U burnim decenijama koje su obilježile prostor Sandžaka tokom 20. vijeka, mnoge porodice prošle su kroz periode straha, progona i političkih pritisaka. Danas, kroz svjedočenja preživjelih, polako se otkriva slojevita istina o životu ljudi čiji su dostojanstvo, imovina i sigurnost često bili ozbiljno ugroženi. Jedno od takvih svjedočenja dolazi iz sela Žitniće, jednog od najvećih sela u tom dijelu Sandžaka. Stariji mještanin prisjeća se teških vremena kroz koja je prošla njegova generacija.
„Mnogo smo promučili, mnogo smo muke vidjeli“, započinje svoju priču, podsjećajući na turbulentne godine kada su se kroz ovaj kraj smjenjivale vojske i političke vlasti.
Prema njegovim riječima, stanovnici sela su tokom različitih historijskih perioda bili izloženi raznim pritiscima i nametima. Posebno se sjeća vremena kada su, nakon rata, vlasti uvodile tzv. rekviziciju, obaveznu predaju hrane i stoke.
„Davali smo sve – ovčije meso, jagnjad, junad, sir, žito. Određivali su koliko ko mora da da. Davali smo i po hiljadu kilograma ječma. Sijeno smo vozili po pedeset tovara za farmu u Sjenici“, prisjeća se on.
Tada su, kaže, mnoge porodice koje su imale stoku i zemlju proglašavane „kulacima“, što je dodatno otežavalo njihov položaj u društvu. Njegovo svjedočenje posebno postaje potresno kada govori o ličnom iskustvu hapšenja. Kako tvrdi, bio je uhapšen i zadržan u pritvoru u Novom Pazaru i Sjenici, gdje je proveo deset dana u teškim uslovima.
„Držali su me u ćeliji bez poda, bez ičega. Poslije su me odveli gore i tamo su me tukli. Ruke su mi bile iščašene iz ramena, vratni pršljenovi povrijeđeni“, prisjeća se.
Prema njegovim riječima, tokom ispitivanja od njega su tražili da sarađuje sa vlastima i da prijavljuje ko u selu posjeduje oružje.
„Tražili su da budem njihov čovjek, da kažem ko šta ima. Rekao sam im da ja nisam obavještajac i da nikoga ne mogu optuživati bez razloga“, kaže.
Selo Žitniće, kako navodi, okruženo je brojnim drugim selima, a stanovnici su decenijama živjeli zajedno bez ozbiljnih sukoba.
„Mi smo tu živjeli vijekovima. Nikada nismo imali problema sa komšijama. Oko nas su Brnjica, Stup, Raspoganče, Štavalj, Kneževac, Gradac… svi smo živjeli jedni pored drugih“, govori.
Uprkos tome, političke napetosti i represivne mjere često su stvarale atmosferu nepovjerenja i straha. Nakon izlaska iz pritvora, kaže da je zbog povreda morao potražiti medicinsku pomoć.
„Kad me doktor pregledao u Sjenici, uhvatio se za glavu i rekao: ‘Suljo, ovo što si ti izdržao malo ko bi izdržao.’ Morao sam piti jake lijekove“, prisjeća se.
Zbog liječenja je jedno vrijeme boravio i u Skoplju, gdje je proveo petnaest dana oporavljajući se od posljedica batina i torture.
“Ako sam kriv, sudite mi”
U svojoj ispovijesti naglašava da je tokom ispitivanja uvijek tražio samo jedno – pravično suđenje.
„Rekao sam im: ako sam pogriješio, izvedite me na sud. Ako sud kaže da sam kriv, prihvatiću kaznu. Ali bez razloga me niko ne može osuditi“, poručuje.
Ovakva svjedočenja predstavljaju važan dio kolektivnog pamćenja Sandžaka. Priče poput ove podsjećaju na period kada su mnogi ljudi prolazili kroz teška iskušenja, boreći se da sačuvaju čast, porodicu i identitet. Iako su decenije prošle, sjećanja na ta vremena i dalje žive među ljudima koji su ih preživjeli – kao opomena, ali i kao podsjetnik na snagu ljudske izdržljivosti. Pogledajte video ispod teksta.