Leskovac – Kada mu je otac preminuo, Rajko je mislio da ga čeka težak život bez roditelja, ali ispunjen barem onim što mu po pravdi pripada. Umesto toga, izgubio je sve – osim štale i tri krave. Nepravda je došla u liku rođene tetke.
Rajko je cijelog života bio uz oca – obrađivao je zemlju, pazio na domaćinstvo, čuvao stoku. Nije tražio mnogo. Samo ono što mu pripada. Ali, ubrzo nakon sahrane, pojavio se hladan glas advokata i papir s pečatom. Tetka, sestra njegovog oca, koja je decenijama živjela u gradu, donijela je ugovor o vlasništvu nad kućom i većim dijelom imanja.
Bez ijedne reči, Rajko je ostao bez doma. Dobio je samo staru štalu i tri krave. I tišinu sela koje je samo slegalo ramenima: „Porodične stvari, ne treba se miješati“.
I baš u toj štali, odakle su mnogi očekivali da mu život krene nizbrdo, Rajko je počeo iznova. Uz mukotrpan rad, njegova mala farma se razvijala. Krave su se množile, sir i mleko koje je sam pravio našli su put do pijaca u Nišu i Leskovcu. Ljudi su tražili „Rajkov sir“ – masan, domaći, punog ukusa.
Dok je Rajko gradio život iz temelja, tetkina sreća je polako blijedila. Bez penzije, snage i pomoći, zemlja joj je ostala zapuštena, kuća prazna, a grad u kojem je nekad živjela – zaboravio ju je. Na kraju, vratila se tamo gdje je sve počelo. Ali ne u kuću koju je uzela, već pred vrata štale, noseći praznu kantu.
Rajko joj svaki dan daje litar mleka, komad sira, ponekad i jogurt. Bez riječi, bez gorčine. Ne zato što je zaboravio, već zato što zna: najveća osveta je – preživjeti, uspeti i ostati čovjek.
Iako nikada nije vratio očevu kuću, Rajko je osvojio nešto mnogo veće. Poštovanje. Snagu. Duh koji ne slama ni nepravda, ni hladan potpis na papiru. Jer ponekad, baš iz štale izniknu – najčistije pobede.