Težak život Zlatana Ibrahimovića!

2819

Čuveni Šveđanin je rekao da su ga u prošlosti mnogi često ponižavali, osporavali, kao i da sada mogu da “pojedu” sve to što su govorili o njemu. Kako kaže to je sada njegov najveći trofej. A sjećanja na vrijeme od prije dvije decenije nisu izbledela. Ibrahimović je sin bosanskog radnika i hrvatske čistačice, koji su se rastali kada je on imao dvije godine.

Djetinjstvo proveo je u malom stanu na četvrtom spratu naselja Rozengard u Malmeu. Bio je odbačen od okruženja, sa velikim nosem i govornom manom. Kao dječak bio je u prilici da uvidi sve mane toliko hvaljenog švedskog sistema jednakosti. Uspio je da se izdigne iz svega toga, da iz geta stigne do svjetlosti Pariza.

– Nikoga nije bilo da mi kaže: “Hej, kako si danas, mali Zlatane?” Mogao sam samo da se solidarišem sa svojim etničkim autsajderima – poručio je između ostalog Ibrahimović u intervjuu.

Novinar Gardijana pitao je Zlatana kako je sin domara i čistačice, razvedenih od njegove druge godine, stigao do toga da bude kralj Švedske, moćni kapiten švedske reprezentacije?

– Niko nije vjerovao da mogu da uspijem. Svi su me ogovarali, ponižavali, nazivali pogrdnim imenima. Mislili su da ću propasti, jer imam dugačak jezik. Smatrali su da imam bolesnu viziju, da se neće ostvariti. Ali, ja sam sanjao i dosanjao. I eto me ovde. A ti koji su me blatili? Sada mogu da pojedu svoje riječi. To je moj najveći trofej.

Ibrahimovićev otac, Šefik Ibrahimović, bio je duboko potrešen scenama koje je doživio u ratu, zbog čega je pobjegao u Švedsku. Sa sinom izlaz iz nevolja našao je u fudbalu.

– Bili smo siromašni. Skupio je jedva novca da mi kupi krevet u IKEA prodavnici, ali nismo imali para za dostavu. Nosili smo ga zajedno do kuće. To je bilo fantastično. Vrijeme sam provodio i sa majkom, ali u suštini, živio sam sa ocem. Jednom je cijelu platu dao da mi pokrije put u trening kamp. Nije imao za stanarinu, ali meni je dao novac.

Zlatan kaže da je naselje u kojem je odrastao bilo ogrezlo u drogu i nasilje. Kao dječak plašio se tog opasnog kraja, ali i da se ne stidi toga.

– Bio sam zastrašen i klonio sam se. Bio sam drugačiji. Moj život nije bio “vau”. Ja nisam “vau” osoba, ali smatrao sam se drugačijim. Imao sam minimalne mogućnosti i mislim da je to živi dokaz da jednostavnom vjerom u sebe može da se uspije. Sve zavisi od vas samih – istakao je popularni Ibrakadabra.

O ratu
“Rat je bio čudna stvar. Nisam znao ništa o njemu. Nije mi bilo jasno zbog čega su mama i sestra obučene u crninu. To je bilo zbog bake koja je poginula u jednom bombardovanju u Hrvatskoj. Svi su bili tužni osim mene, kojeg nije bilo briga je li neko Srbin ili Bosanac ili šta god”, napisao je on.

Jedna Zlatanova polusestra počela se drogirati, a mati je patila. Povremeno je išla na odvikavanje, ali se vraćala drogi i na kraju su majka i ona prekinule odnose. Prvi klub u kojem je igrao zvao se MBI. Imao je samo šest godina kada je počeo trenirati. Na trening je išao ukradenim biciklima. Kasnije je prešao u FBK Balkan, a trener je bio iz BiH. On se prema igračima odnosio očinski. “U MBI švedski očevi gledaju utakmicu i viču: ‘Ajmo, momci. Dobro je!’ U FBK Balkan očevi viču: “Je…i ti mater u p…!’ Mislio sam, odlično, baš kao kod kuće. Ovdje mi je dobro!”

Kada je imao 13 zaigrao je u Malmeu. Zbog temperamenta često je kao dijete upadao u konflikte u klubovima, te je tada razmišljao da prekine s fudbalom, da se bavi tekvondoom, hokejom, a Šefik je želio da mu sin bude advokat. Na zidu sobe zalijepio je Ronaldov poster, želio je da bude kao on. Smatrao je da je Ronaldo momak koji je promijenio stvari. Bio mu je heroj i proučavao ga je na Internetu pokušavajući skinuti njegove pokrete.

Trenirao je naporno i konstantno. Čak i u dvorištu ispred majčine zgrade, satima. Imao je jedan trik. Kada bi došao u Rosengard, viknuo bi klincima: “Dajem 10 kruna onome ko mi uspije uzeti loptu!” Ali, to nije bila samo igra. Dorađivao je tehniku i učio da čuva loptu tijelom.

“Kada se nisam zabavljao s klincima igrao sam fudbalske igrice na TV. Mogao sam se igrati 10 sati u komadu i često sam uočavao propuste u igri, te sam to koristio u stvarnom životu. Sam sam se o sebi brinuo u djetinjstvu, oko mene nije bilo nikoga, apsolutno nikoga. No, i tata je uradio nevjerovatne stvari, također. Ali, nije bio kao ostali očevi. Nije gledao moje utakmice niti me ohrabrivao sa školom. On je imao svoje cuganje i svoj rat i svoju jugoslovensku muziku. Ali sada nisam mogao da vjerujem! Ovaj ovdje tip bio je pravi otac. Došao je da prati utakmicu, a ja sam bio totalno zabezeknut. O tome sam sanjao i počeo sam igrati s nekom potpuno bolesnom snagom: ‘Sr…nje, tata je ovdje!'”

Od tada je Zlatanovo igranje postalo očeva droga. Pratio ga je na svaki trening, njegova kuća je bila kao muzej sinovljeve karijere, izrezivao je svaki članak iz novina, čak i najmanju zabilješku. Od tog dana počeo je da živi za Zlatana i za njegov fudbal.

Kao najskuplji igrač Malmea prodat je Ajaksu i tada je njegova karijeri krenula ka gore. Juventus, Inter, Barselona i na kraju Milan, za koji sada nastupa, klubovi su u kojima je ovaj igrač ostavio veliki trag.

Provokacije
Na terenu je doživljavao stalne provokacije igrača i publike.

“Dovikivali su mi Cigane, Tatare, razne gadosti o majci i familiji, a to me je palilo. Igram najbolje baš kad sam ljut, što se i pokazalo”, kaže Zlatan.

Sin na operaciji
Kada je dobio prvog sina Maksimiliana Ibrahimović nije mogao izaći iz bolnice u švedskom Lundu od novinara, fotografa, paparaca, fanova… Da izbjegne svu tu gungulu sklupčao se u velikoj korpi za veš, pa su ga provezli na sporedni izlaz.

Sreću zbog sina zamijenila je briga jer je Maksi stalno povraćao i gubio je na težini. Njegov želudac nije vario hranu i morao je hitno na operaciju. Operacija je bila teška, ali se na kraju sve dobro završilo.

Prljava stopala
Kada su Zlatan i njegova supruga Helena odlučili kupiti kuću u Malmeu svidjela im se jedna ružičasta na najboljoj lokaciji, gdje se imanja nasljeđuju od predaka i gdje niko s prošlošću sličnom njegovoj nije doselio. Ali, kuća nije bila za prodaju, jer ljudi koji su u njoj živjeli nisu namjeravali seliti. Ipak uspjeli su ih ubijediti. Na zidu dnevne sobe visi slika velikih, prljavih stopala, koja izaziva čuđenje svih koji uđu u njegovu kuću.

“To su stopala koja su sve ovo platila”, Zlatanovo je objašnjenje.

Ledeno lice
“Odmah sam znao da je Žoze Murinjo poseban. Izgledao je kao filmska zvijezda, bio drzak. Znao je koliko vrijedi i ponekad je bio grub prema konkurentima. Zavolio sam ga na prvu. Razumjeli smo se i odmah sam shvatio da naporno radi. Po cijeli dan prati fudbal i pravi analize. Nikada nisam upoznao trenera koji toliko poznaje suprotni tim. Nikad nije vikao, a ljudi su ga ipak slušali. Ali, bilo je nešto što me je uznemiravalo, a to je njegovo lice. Bez obzira šta da uradim, on izgleda isto – ledeno hladan”, priča Ibrahimović.

Izvor: Nezavisne.com