TUTIN – U sjenci savremene žurbe, gdje se sve mjeri brzinom i profitom, postoje ljudi koji tiho, ali snažno podsjete da vrijednost leži u radu, poštenju i duši koju čovjek unese u svoj zanat. Jedan od njih je Murat Čalaković, dugogodišnji vunar i bojadžija iz Tutina, čiji život je neraskidivo vezan za mašinu staru decenijama i zanat koji polako iščezava.
Mašinu za razbijanje vune Murat je kupio od prvih zarađenih maraka u Njemačkoj. Od tada, desetine godina, dan za danom, u maloj radionici pored centralne džamije u Tutinu, ona je neumorno radila – razbijala, čistila i pripremala vunu za bojenje i pređu. Ta baraka postala je epicentar jedne posebne vrste energije – energije marljivosti, skromnosti i čestitosti.
Ljudi su Muratu dolazili iz svih krajeva – donosili džakove sirove vune, tražili boju, savjet i osmijeh. I vraćali se kući ne samo s opranom i ofarbanom vunom, već s osjećajem da su dotakli iskonsku dobrotu. Jer Murat nikada nije ganjao zaradu – ona je dolazila sama, kao plod poštenog rada i riječi koje vrijedi.
Danas, iako u godinama, Murat i dalje obilazi grad na biciklu, pozdravlja poznanike i odiše smirenošću nekog boljeg, sporijeg vremena. Vremena kada se živjelo rukama i dušom.
Fotografija koju donosimo nije samo uspomena na jednog čovjeka i njegovu mašinu. Ona je svjedočanstvo o istrajnosti, tihoj veličini i bogatstvu koje se ne mjeri novcem – već tragom koji čovjek ostavi u svijetu.
Zanati nestaju. Mašine se gase. Ali priče poput Muratove – ostaju, kao svetionici vremena u kojem je rad bio čast, a skromnost vrlina.