Novi Pazar – Dok Novi Pazar danas s nestrpljenjem iščekuje studentski protest zakazan za 12. april, prisjećanje na jedan gotovo zaboravljen trenutak iz prošlosti pruža širu sliku odnosa ovog grada prema vlasti, gostoprimstvu i historijskim trenucima. Jedna epizoda iz 1971. godine, kada je Josip Broz Tito posjetio Pazar, i dalje živi u sjećanjima starijih Novopazaraca.
Bio je april, a priroda u punom cvatu kada je tadašnji predsjednik SFRJ posjetio Sopoćane, poznati manastir i okolinu koja se tih dana pretvorila u jedinstveni prijemni salon pod otvorenim nebom. Na travnatoj ledini, u neposrednoj blizini motela Sopoćani, bila je postavljena sofra za najvišeg državnog gosta.
Titu je tom prilikom poslužen lokalni specijalitet – tembala, tradicionalno jelo servirano u malim zdjelicama po kojima je i dobilo ime. Hranu je pripremio tada čuveni kuhar Iso Varcar, a goste su posluživali lokalni ugostitelji među kojima i konobar Ćazo.
Upravo se Ćazina trema pretvorila u anegdotu koju i danas prenose stariji: kada je prišao da Titu posluži kahvu, ruke su mu zadrhtale i dio pića se prosuo preko šoljice. Umjesto oštre reakcije, Tito je mirno odgovorio:
- „Ništa, ništa, to smo obojica krivi. Hajde onda obojica da popijemo kahvu.“
Ova rečenica, jednostavna i ljudska, ostala je zapisana kao dokaz Titove sposobnosti da u svakom trenutku zadrži dostojanstvo i pokaže razumijevanje.
Tog dana, prema svjedočenju Bude – tadašnje kuharice motela koja je preminula 2021. godine – Tito je bio izuzetno zadovoljan gostoprimstvom:
„Bio je prijatan, zahvalio se svima. Čak sam se i slikala s njim. Taj dan mi je ostao u srcu za cijeli život.“
Fotografije tog susreta pažljivo su čuvane u privatnim albumima, odolijevajući decenijama političkih promjena i društvenih previranja.
Motel Sopoćani tada je bio važno mjesto – okupljalište jugoslavenskih zvaničnika, diplomata i članova partije poput Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića. Ipak, posjeta Josipa Broza Tita ostaje najznačajnija i najemotivnija.
U vremenu kada mladi u Novom Pazaru ponovo pokazuju društvenu angažovanost i spremnost da učestvuju u političkim procesima, vrijedno je prisjetiti se ovakvih priča. Jer historija nije samo ono što je zapisano, već i ono što biramo da pamtimo i prenosimo dalje.