-
Mejremu Karišik iz Novog Pazara muž Albanac je otjerao iz kuće, a njihovo dijete, prema svjedočenjima, prodao drugoj albanskoj porodici. Ona je četrdeset godina živjela sa samo jednom željom – da sazna šta se dogodilo njenom sinu koji je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima. Njena sudbina simbolizuje patnju mnogih žena iz Sandžaka i Bosne koje su se udavale na Kosovu. Sudbine brojnih Bošnjakinja koje su se sredinom prošlog vijeka udavale na Kosovu ostale su zabilježene u starim novinskim reportažama kao potresno svjedočanstvo vremena u kojem su žene često bile tretirane gotovo kao roba.
Tako je i na tom putovanju započela priča o Latifi Salković, djevojci iz okoline Višegrada, čija će sudbina ubrzo postati jedna od onih o kojima se dugo šapatom govorilo.
Kada je Asen ponovo došao u Ševčetovu kuću, primijetio je mladu djevojku koja se tek pojavila u dvorištu. Bila je to Latifa – tiha, povučena, ali izuzetno lijepa djevojka. Ševčet je odmah primijetio Asenov pogled.
„Dopada li ti se?“, upitao ga je gotovo ravnodušno.
Asen nije znao šta da kaže. Do tada je već čuo mnoge priče o Ševčetovoj trgovini ženama, ali nada da će ponovo imati porodicu bila je jača od svake sumnje.
„Uzeo bih je“, odgovorio je nakon kratkog razmišljanja.
Ševčet je samo klimnuo glavom, kao da govori o običnoj robi, a ne o ljudskom biću. Dogovor je bio sklopljen brzo. Latifu, međutim, niko ništa nije pitao. Za nju je bilo dovoljno to što su se dvojica muškaraca rukovala i potvrdila pogodbu.
Asen je narednih mjesec dana živio u Ševčetovoj kući i pomagao u svim poslovima. Radio je od jutra do mraka, nadajući se da će ubrzo povesti Latifu u svoju kuću. U tim tihim večerima, kada bi ostajali sami, između njih se rodilo povjerenje. Asen joj je pričao o svojoj kući, o teškom radu u rudniku i o životu koji bi mogli izgraditi zajedno. Latifa je slušala, često šutke. Možda je i ona počela da vjeruje u taj novi početak.
Ali Ševčet Prenku bio je čovjek koji nije lako odustajao od zarade. Kada je jednog dana Asen otišao u Vučitrn da kupi osnovne stvari za novu kuću – korito, testiju i petrolejku – nije ni slutio da će taj postupak izazvati bijes domaćina. Po povratku ga je dočekao ljutiti Ševčet.
„Kako si smio da ideš bez mene da pitaš?“ povikao je i nogom razbio testiju koju je Asen donio.
Asen je pokušao da objasni da samo priprema kuću za Latifu. Ali to je bio trenutak kada je Ševčet pokazao svoje pravo lice. Prenku je naredio Asenu da podigne ruke. Potom ga je vezao i objesio o gredu na tavanici. Tada je počelo brutalno prebijanje koje je trajalo satima.
Udarao ga je po leđima, po prsima, po cijelom tijelu, sve dok Asen nije gotovo izgubio svijest. Povremeno bi zastao da zapali cigaretu, a zatim bi nastavio da ga tuče. Sve je trajalo od podneva do kasno u noć. Kada se konačno umorio, Ševčet je odvezao izmučenog čovjeka i izbacio ga napolje. Teško povrijeđen, Asen je puzeći kroz snijeg stigao do kuće svog brata. Mjesecima je liječio rane. Latifu više nikada nije vidio.
Kasnije se saznalo da je Ševčet Prenku nastavio da je prodaje drugim ljudima. Prema pričama koje su kružile tim krajevima, Latifa je više puta mijenjala “vlasnike” – od Drenice do udaljenih sela na Kosovu. Svaki put bi je prodavao za novac, a zatim je ponovo uzimao nazad i preprodavao. Na kraju joj se izgubio svaki trag.
Priča o Latifi Salković samo je jedna među mnogima koje su nekada punile stranice starih novina. To su bile sudbine žena koje su često odlazile u nepoznato, daleko od svojih porodica i zavičaja. O njima se kasnije rijetko govorilo. Ali u sjećanjima ljudi i starim novinskim zapisima ostala su svjedočanstva o vremenu kada su ljudske sudbine ponekad bile predmet trgovine – a životi mladih žena zavisili od tuđe volje i pohlepe.