U selu Vranjska, nadomak Bosanska Krupa, dogodila se tiha, ali razorna tragedija koja je porodicu Zilhada Hadžića ostavila bez svega što su godinama stvarali. Pod teretom snijega urušila se štala – a s njom i jedini izvor prihoda ove skromne porodice. Krave koje su hranile djecu i omogućavale osnovnu egzistenciju ostale su zatrpane pod ruševinama. Ono što je za mnoge samo vijest, za porodicu Hadžić znači gubitak sigurnosti, dostojanstva i svakodnevnog života kakav su poznavali.
Prema dostupnim informacijama, porodica je živjela isključivo od vlastitog rada, bez oslanjanja na tuđu pomoć. Upravo zato, ova nesreća nosi dodatnu težinu – jer je uništeno ono što su sami stvarali godinama. U hladnoj zimskoj noći, bez pompe i svjedoka, urušavanje štale odnijelo je njihovu ekonomsku stabilnost, ostavljajući porodicu bez osnovnih sredstava za život.
O tragediji je javno progovorio Selmir Mujagić, čija je poruka na društvenim mrežama izazvala snažne reakcije i otvorila pitanje kolektivne odgovornosti.
„Ne pozivam vas da pomognete njima, već sebi. Gospodar nas iskušava jedne drugima… Šta ćeš uraditi?“
Ova poruka nadilazi običan apel – ona postavlja ogledalo društvu i svakom pojedincu. Mujagić se obratio i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, naglašavajući da sredstva prikupljena kroz zekat imaju jasnu svrhu – pomoć onima koji ostanu bez ičega.
„Bejtul-mal nije trezor, već zaklon. Ovo je trenutak kada treba djelovati“, poručio je.
Njegove riječi podsjećaju da solidarnost nije samo moralna vrijednost, već i konkretna obaveza zajednice. Ova priča nije samo o urušenoj štali i izgubljenim kravama. Ona govori o tome koliko smo spremni reagovati kada neko ostane bez svega – i da li ćemo ostati nijemi ili pokazati ono najbolje u sebi. Porodica Hadžić danas stoji na početku neizvjesnosti. Ali istovremeno, ovo je trenutak kada društvo ima priliku pokazati svoju snagu – kroz solidarnost, humanost i brigu za one kojima je najpotrebnija.