„Kad bismo u školi izgovorili i jednu riječ na bosanskom jeziku – učitelji su nas tukli.“ Ova rečenica možda najbolje oslikava sudbinu hiljada bošnjačkih muhadžira koji su tokom prošlog vijeka napustili Sandžak i Bosnu te novi život pokušali izgraditi u Turskoj. Njihova priča nije samo priča o iseljavanju, već i o borbi za opstanak jezika, identiteta i sjećanja na rodni kraj. U bošnjačkom selu Aksidžin u Turskoj, potomci doseljenika iz Prozorа, Sjenice, Dugе Poljanе i drugih krajeva nekadašnje Jugoslavije i danas govore bosanski jezik, iako priznaju da je njegova upotreba kroz generacije sve slabija. Razlog za to, kažu, leži u teškim godinama koje su njihovi roditelji i djedovi proveli pokušavajući da se uklope u novo društvo.
„Učitelji su nas tukli kad govorimo bosanski“
Najpotresniji dio njihovih svjedočenja odnosi se upravo na školovanje. „Kad smo išli u školu, ako bismo rekli jednu riječ na bosanskom, učitelji bi nas tukli. Htjeli su da zaboravimo svoj jezik“, prisjećaju se stariji mještani sela. Mnogi od njih kod kuće nisu znali turski, već su govorili isključivo bosanski, pa su se po dolasku u školu suočavali s nerazumijevanjem, kaznama i pritiscima da što prije napuste maternji jezik. Jedan od sagovornika navodi da je upravo zbog takvih okolnosti njegova generacija turski naučila tek u školi, dok se u porodici govorilo isključivo bosanski. Danas, kaže, žali što njegova djeca više ne govore jezik svojih predaka.
Oduzete njive, šume i izvori zarade
Osim problema sa jezikom i integracijom, Bošnjaci su se suočili i sa ekonomskim teškoćama. Mještani tvrde da su tokom godina izgubili veliki dio zemljišta i šuma od kojih su nekada živjeli.
„Uzeli su nam njive, uzeli su nam šume. Nekada smo imali stoku, sijali krompir i kukuruz, pravili ćumur i živjeli od svog rada. Danas je sve drugačije“, pričaju stariji stanovnici sela.
Nekada su gotovo sve porodice držale desetine krava, ovaca i koza, dok danas većina živi od penzija ili poslova koje njihova djeca obavljaju u gradovima.
Glad, siromaštvo i borba za opstanak
Priče koje prenose potomci muhadžira svjedoče o teškim godinama nakon dolaska u Tursku. Mnogi nisu imali ništa osim odjeće koju su ponijeli sa sobom. Radili su najteže poslove, krčili šume, čuvali stoku i proizvodili ćumur kako bi prehranili porodice.
„Naši djedovi su bili gladni, nisu imali ništa. Nisu znali turski, nisu imali zemlje, ali su radili i borili se da njihova djeca imaju bolji život“, prisjećaju se sagovornici.
Bosanski jezik opstao uprkos svemu
Iako su ih, kako tvrde, u školama kažnjavali i tukli kada bi govorili bosanski, mnogi su uspjeli sačuvati jezik do danas. U selu se i dalje mogu čuti stare bosanske riječi, a stariji stanovnici s ponosom ističu svoje porijeklo iz Sandžaka i Bosne. Njihova svjedočanstva predstavljaju dragocjen podsjetnik na težak put kojim su prošle generacije bošnjačkih muhadžira – od napuštanja rodnog kraja, preko siromaštva i gubitka imovine, pa sve do borbe da sačuvaju ono najvažnije: svoj identitet i bosanski jezik.