Tutin – Crkvine – U tišini svoga doma, Hatidža Kahrović iz sela Crkvine, dok prede vunene niti, prede i priče o prošlim vremenima. Sjedi kraj prozora, ruke zauzete poslom, a misli u prošlosti, tamo gdje su se životi mjerili radom, slogom i poštovanjem.
- „Pletem u noći, ovaj para u noći podovera. Nije vam teško? Nije, nije kako teško, zanimam se tu uvijek. Pletem, sjedim, ne radim ništa drugo pa to, bar da se zanimam,“ priča Hatidža, dok se prisjeća dana kada se živjelo u velikim domaćinstvima, gdje su sve generacije bile pod jednim krovom.
Rođena u selu Naboj, na obroncima Pešteri, djetinjstvo je provela u prirodi, učeći od starijih, slušajući savjete i prateći običaje.
- „Bila sam zgodna i pripsana, kažeš. Eh, bila nekad više, starala se…“ dodaje kroz osmijeh, prisjećajući se mladosti.
Hatidža je sa samo 18 godina otišla iz roditeljskog doma u veliku porodicu u Gluhovici.
- „Svekar, svekrva, dva djevera, tri zaove – puno nas je bilo pod jednim krovom. Ali opet, snašla sam se. Hvala Bogu, bila sam mlada, brzo sam naučila kako se živi u zajednici.“
Radilo se od jutra do mraka – poljoprivreda, stočarstvo, kućni poslovi.
- „Nosila se voda, čekalo se na izvoru da natočimo. Najteže mi je bilo oko stoke, nikada nisam voljela taj posao, ali sve ostalo – ništa nije bilo teško.“
Njena ljubav s mužem rodila se kroz pisma i susrete u Tutinu.
- „On je radio u trgovini, viđali smo se tu, pisali pisma. Kažu stari – pobjegla sam za njega, nisam se prosila. Ali eto, dopao mi se, i ostala sam.“
Hatidža i danas plete, ali kaže da mlade generacije sve manje cijene ručne radove.
- „Po tri ćilima bismo izatkale za jednu zimu. Sestre zaove i ja, tkale smo, prodavale. Danas niko ne postavlja ćilime – parketi, laminati. Čuvam nešto od starih stvari, ali većinu su sklonili, nije im potrebno.“
Nekada je svaka djevojka morala imati spremu – tkane pokrivače, vezene jastuke, ručno rađene komode.
- „Danas to više niko ne radi. Kažu da im ne treba, da nemaju gdje da ga postave.“
Hatidža ima petero djece – dva sina i tri kćerke.
- „Hvala Allahu, ponosna sam na svoju djecu. Pošteni su, vrijedni. Stariji sin me zove da idem kod njega u Austriju, ali meni je ovdje lijepo.“
Njeni unuci su odrastali uz priče o nekadašnjem životu.
- „Dobri su, slušaju, ali telefon ih je odnio. Nije više kao prije, ali šta ćeš.“
Druženje s komšinicama i dalje joj je važno.
- „Vrata su mi svima otvorena. Poštujemo se, pomažemo, kako je uvijek bilo.“
Prisjeća se Gluhovice i oštrih zima.
- „Snijeg bi zatrpao kuće, čistili bismo lopatama, ali bilo je lijepo. Ljeti raj, zimi malo teže.“
Kad priča o prošlosti, u očima joj se vidi ponos.
- „Nije bilo lako, ali bilo je lijepo. Poštovali smo starije, radilo se, veselilo se. Danas je drugačije, ali neka – život ide dalje.“
Hatidža Kahrović i dalje plete svoje uspomene, ne samo vunom, već i riječima koje svjedoče o jednom bogatom i vrijednom životu. Video prilog pogledajte ispod teksta.