- Život između teškog jučer i tihe sadašnjosti: Ispovijest Saje Hodović iz Donjeg Crniša kod Tutina
TUTIN – DONJI CRNIŠ – U selima Sandžaka, gdje su nekada odjekivali glasovi djece i zveket alata, danas se sve češće čuje samo tišina. Iza te tišine stoje priče poput one koju nosi Saja Hodović, žena čiji je život satkan od borbe, gubitaka, ali i neuništive snage.
- „Bilo je svega… nemaštine, teškog života, ali živjelo se“, započinje svoju ispovijest ova osamdesetogodišnjakinja iz sela Donji Crniš kod Tutin, prisjećajući se vremena kada je svaki dan bio borba za opstanak.
Saja je majka osmoro djece. Dva sina izgubila je još kao mala, a danas ponosno govori o preostaloj djeci i njihovim porodicama.
- „Imam pet kćeri, sve su udate. Sinovi rade, neki su u Njemačkoj, svi imaju svoje porodice. Hvala Allahu, svi su zdravi“, kaže ona, dok u njenom glasu odzvanja i ponos i tuga.
Život joj nije bio lak. Njen suprug radio je teške fizičke poslove, a kasnije se razbolio i nakon moždanog udara preminuo. Od tada, kako kaže, sve je palo na leđa djece, posebno mlađeg sina. Danas, Donji Crniš ima sve što nekada nije imao – struju, vodu, uređene kuće. Ali ono najvažnije – ljudi – polako nestaju.
- „Nekad nismo imali ni vode ni struje. Danas imamo sve, isto kao u gradu. Ali nema naroda. Sve je sišlo dolje u Tutin“, priča Saja.
U ljetnim mjesecima selo nakratko ожivi, ali većinu godine kuće ostaju prazne. „Otvore se dvije-tri kuće, i to je sve“, dodaje.
Iako u poznim godinama i narušenog zdravlja, Saja i dalje živi na selu, uz pomoć snahe i porodice. U dvorištu su krave i bivolice, koje zahtijevaju svakodnevni rad.
- „Imamo stoke, ali ima i posla. Snaha sve radi, ja više ne mogu. Nekad lakše, nekad teže“, govori iskreno.
Njene oči danas slabije vide, a kretanje bez pomoći je gotovo nemoguće. Ipak, duh joj ostaje snažan. Saja se s nostalgijom prisjeća vremena kada se sve pravilo vlastitim rukama – od hrane do odjeće.
- „Pleli smo čarape, džempere, tkali dekice… svega je bilo. Danas to niko neće, sve bacaju“, kaže s blagim žaljenjem.
Nekada su, dodaje, obrađivali zemlju, sijali krompir, tikve, ječam. Radilo se s konjima, bez mašina, ali se živjelo od svog rada. U njenim riječima nema gorčine, već samo prihvatanje života kakav jeste.
- „Dobro je bilo, iako je bilo teško. Danas je sve na svom mjestu. Djeca su dobro, i to je najvažnije.“
Priča Saje Hodović nije samo lična ispovijest – ona je ogledalo jednog vremena koje polako nestaje. Vremena u kojem su sela bila puna života, a ljudi, uprkos siromaštvu, bogati zajedništvom. Danas, u Donjem Crnišu, ostaju samo oni najuporniji – i njihove priče, koje svjedoče o snazi, strpljenju i dostojanstvu jednog naroda.