Priča o selu koje čeka svoju mladost da se vrati
Jerebice, mirno selo u opštini Tutin, nekada je bilo puno dječijeg smijeha i života. Danas, prema podacima iz posljednjeg popisa, u njemu živi tek oko 200 stanovnika raspoređenih u tridesetak domaćinstava. Nalazi se na preko hiljadu metara nadmorske visine, u srcu Pešterske visoravni, gdje se, kako mještani kažu, „čovjek rodi s kamenom u ruci, ali s osmijehom na licu“.
„Kad sam bila dijete, išla sam pješke do škole u Šaronjama, sat i po puta, i po suncu i po snijegu“, priča Vila Ćatović Šabotić, rođena u Jerebicama, koja se prisjeća svog djetinjstva s pomiješanim osjećajima ponosa i tuge. „Tad nije bilo teško, jer smo bili zadovoljni i zahvalni. Danas, kad pogledam, vidim da je sve to bila sreća koja se više ne ponavlja.“
Škola, koja je nekada okupljala generacije djece iz cijelog kraja, danas je gotovo prazna. „Ne znam koliko ima prvaka. Kad sam ja bila mala, bilo nas je po deset cura, deset momaka iz sela. Sad – nema nikoga“, kaže ona sa sjetom.
Poput mnogih pešterskih sela, i Jerebice su suočene s odlaskom mladih. „Omladina ode. I šteta je, stvarno je šteta“, govori Vila. Razlozi su uvijek isti: loši putevi, slaba struja, nedostatak posla. „Ništa se nije promijenilo. Kuće se ruše, a one što su bile pune života sad su tihe. Kad dođem, ne mogu nikog da vidim. Žalosno je.“
Ipak, u njenom glasu nema ogorčenja, samo tuga i ljubav. „Bez obzira na sve, ljepše mjesta nema. Ljudi su ovdje dobri, gostoprimljivi, ljubazni. Kad dođem, duša mi se smiri.“
U njenom sjećanju, život nekad bio sporiji, ali pun topline i zajedništva. „Moja majka me učila da spremam pite, da mesim pogače i kuvam meso koje se zapeklo u pekeru. To danas nema. Danas se sve kuva brzo, jede brzo, živi brzo“, kaže ona i dodaje da se tada „živjelo s dušom, a ne s vremenom“.
Na kraju, Vila izgovara želju koju dijele svi povratnici i oni što svake godine dolaze samo na nekoliko dana: „Daj Bože da bude bolje. Možda nas čuju i vide pa se vrate. Dobro bi bilo, vjerujte mi.“
Jer, kako kaže, u Jerebicama sve može da nestane, osim jedne stvari — ljubavi prema zavičaju, koja nikad ne ode.