TUTIN – U planinskom selu Lipica kod Tutina, gdje su zime nekada donosile snijeg viši od jednog metra, a djeca kilometre pješačila do škole, danas živi čovjek čija životna priča oslikava sudbinu mnogih Sandžaklija. Taip Smajlagić, koji je još kao tinejdžer napustio rodni kraj, prošao je dug i težak put po svijetu – od Beograda i Pančeva do dalekog Iraka – da bi se na kraju vratio tamo odakle je krenuo.
„Otišao sam odavde sa 16 godina. Bio sam u Beogradu, Pančevu, Smederevskoj Palanci, a sa 19 sam otišao u Irak. Bio je to dug put, ali evo – hvala Bogu – vratio sam se ovdje, odakle sam i krenuo“, kaže Smajlagić.
Iako je život proveo radeći i putujući, Smajlagić ističe da ga je srce uvijek vuklo nazad u Sandžak.
„Meni je ovdje najljepše. Planina, šuma, ovaj zrak – to je za mene najveće bogatstvo. Uvijek sam žudio da se vratim u svoj kraj“, govori on.
Njegova priča nije samo lična ispovijest, već i podsjetnik na generaciju Sandžaklija koja je od malih nogu naučila šta znači rad i odricanje. Smajlagić se prisjeća vremena kada u selima nije bilo ni struje ni dobrih puteva, a život je bio daleko teži nego danas.
„Mi smo kao djeca čuvali stoku, radili sve što treba. Sjećam se snijega preko metra dok smo išli u školu. Danas kad vidim djecu, nekad mi ih je i žao, jer su vremena potpuno drugačija“, kaže on.
Ipak, smatra da je upravo ta težina odgojila generaciju snažnih i upornijih ljudi.
„Ta starija generacija je prekaljena. Oni ne znaju šta je teško. Navikli su na sve – od malih nogu.“
Posebno naglašava da su ljudi iz Sandžaka širom svijeta pokazali izuzetnu snalažljivost i radnu etiku.
„Naši su ljudi svugdje uspjeli – bilo u Njemačkoj, Švajcarskoj, Turskoj ili bilo gdje. Mnogi su imali samo četiri ili osam razreda škole, ali su radili, učili zanat i postajali uspješni.“
Prema njegovim riječima, mnogi su počinjali od najtežih poslova.
„Prvo radiš najteže poslove. Onda naučiš zanat, posao, pa dobiješ da vodiš ljude. Ja sam kasnije radio samostalno skoro 20 godina i imao i svoju firmu.“
Smajlagić ističe da su upravo ljudi iz dijaspore mnogo doprinijeli razvoju Sandžaka i Pešteri.
„Dovoljno je vidjeti kakva se auta voze, kakve su kuće napravljene. To je sve dijaspora napravila. A kad je bila korona, vidjeli smo kolike su donacije stizale u Tutin – naši ljudi su pomagali bez razmišljanja.“
Zbog toga Pešter danas naziva drugačijim imenom.
„Nekada je Pešter bio težak za život. Danas ja kažem – to je mala Švajcarska.“
Na kraju, Smajlagić ima jednostavnu, ali snažnu poruku.
„Svim ljudima želim zdravlje i sreću. I volio bih da se svi vraćaju svojoj očevini, da djecu dovode ovdje, da znaju odakle su.“
Podsjeća i na vrijednosti koje su nekada učili od roditelja.
„Majka bi rekla: pazi da ti stoka ne uđe u tuđe. Da nikome ne napraviš štetu. Tako smo odgajani – pošteno i odgovorno.“
Priča Taipa Smajlagića iz Lipice je i podsjetnik da su rad, upornost i ljubav prema rodnom kraju vrijednosti koje su Sandžaklije nosile sa sobom gdje god da su otišle – i zbog kojih se mnogi, poput njega, na kraju ponovo vrate kući. Pogledajte video prilog ispod teksta.