U selu Kovači kod Tutina i danas se s poštovanjem govori o agi Šuću Zekoviću, jednom od najuglednijih domaćina koje je ovaj kraj imao. Njegovo ime ostalo je simbol gostoprimstva, humanosti i nesebične pomoći ljudima u vremenima kada je život bio mnogo teži nego danas. Priče koje su se prenosile s koljena na koljeno svjedoče da je dom age Šuća bio utočište za svakog putnika, namjernika ili siromaha koji bi se zatekao na tadašnjem glavnom putu kroz Kovače. U vrijeme kada su ljudi putovali pješice ili na konjima, a vozila bila prava rijetkost, mnogi su upravo kod njega nalazili odmor, hranu i prenoćište.
„Ko je bio gladan, imao je šta da jede. Ko je bio umoran, mogao je da prespava. Nije moglo da se prođe kroz selo, a da se čovjek ne odmori kod njega“, prisjećaju se njegovi potomci i mještani.
Kuća otvorena za svakoga
Život na velikom imanju nije bio lak. Aga Šućo je posjedovao velika stada ovaca, koza i goveda, a sav posao obavljao se ručno, bez mašina i moderne mehanizacije. Uprkos ogromnim obavezama, njegova porodica nikada nije odbijala goste. Predanja govore da su se u njegovoj kući svakodnevno zaustavljali putnici koji su dolazili iz udaljenih krajeva. Iako je to predstavljalo dodatni teret za domaćinstvo, aga Šućo nije dopuštao da iko ode gladan ili bez pomoći.
„Nije dao da se čovjek vrati. Ako je neko bio žedan, dobio bi vodu. Ako je bio gladan, dobio bi hljeb. Ako je bio umoran, mogao je da odmori i prespava“, navodi se u sjećanjima koja su sačuvana među njegovim potomcima.
Pekara kakvu je rijetko ko imao
Posebno mjesto u pričama o agi Šuću zauzima njegova pekara. U vrijeme kada je čak i u većim gradovima bilo malo pekara, on je na svom imanju imao vlastitu, što je za tadašnje prilike predstavljalo pravo bogatstvo. Prema kazivanjima starijih mještana, obrađivao je desetine hektara zemlje, posjedovao dvije vodenice i bio među najimućnijim ljudima svog vremena. Njegovo domaćinstvo proizvodilo je velike količine žita i hrane, a upravo zahvaljujući tome mogao je pomagati drugima. Postoje i predanja da je zbog svog značaja i doprinosa zajednici bio oslobođen određenih poreza, uz obavezu da u slučaju ratnih okolnosti snabdijeva vojsku hranom.
Porodica i veliko nasljeđe
Aga Šućo imao je brojnu porodicu. Prema porodičnim pričama, bio je otac dvadesetoro djece, od kojih je trinaest dočekalo odraslo doba. Njegovi potomci danas žive širom Sandžaka i regiona, a među njima se nalazi i Safedin Zeković, koji s ponosom čuva uspomenu na svog pretka. Iako su prošle decenije od njegovog života, sjećanje na njega nije izblijedjelo. Naprotiv, njegove vrijednosti – poštenje, gostoprimstvo i spremnost da se pomogne drugome – ostale su trajan dio porodičnog identiteta.
Mjesto okupljanja cijelog kraja
Nakon Drugog svjetskog rata, upravo je kuća age Šuća često bila mjesto okupljanja mještana. Tu su se održavali važni sastanci i dogovori jer je malo ko u tom kraju imao prostor koji je mogao primiti toliko ljudi. Zbog svega toga, priča o agi Šuću Zekoviću nije samo priča o jednom bogatom domaćinu. To je priča o čovjeku koji je svoje bogatstvo dijelio s drugima i koji je iza sebe ostavio mnogo više od imanja – ostavio je primjer ljudskosti koji se i danas prepričava u Kovačima i širom tutinskog kraja.