U Sandžaku je jedino izvjesna neizvjesnost. Narod je dezorijentiran, izbezumljen i zbunjen. Nezna ni kuda je krenuo ni gdje će stići. Putokaza na bošnjačkom političkom drumu odavno nema. Narod je prestao da vjeruje u bolje sutra. Tri decenije bajkovitih obećanja i sve surovije i ružnije realnosti.
Podjele i nesloga dostižu stravične i besmislene razmjere. Politički ratovi ne prestaju. Periodi prividnog primirja su kratkotrajni i neiskreni i završavaju se obnavljanjem starih sukoba i otvaranjem novih frontova.
Narod se osjeća beznadežno, umorno, iscrpljeno i razočarano. Sve se više osjeća prisustvo kolektivne političke depresije. Sandžački Bošnjak nije samo ljut i izrevoltiran. Sve više ga muči osjećaj gađenja i odvratnosti prema aktuelnom političkom stanju i hroničnom nedostatku elementarne političke dosljednosti i zbog alarmantne neprincipijelnosti.
Bošnjačke političke stranke su u neprekidnom i bezobzirnom verbalnom ratu, pri čemu se ne biraju niti vrijeme, niti riječi, niti načini, niti sredstva. Međusobne svađe i razilike iz lokalnih skupština često se prenose i prelivaju i u republički parlament.
Rotluk nas je doveo na zabrinjavajuće niske moralne i političke grane, a polahko nas gura u pravcu kolektivne kataklizme i katastrofe. Niti mubarek Ramazan ne može da prođe bez verbalnih prepucavanja i niskih udaraca. Jer cilj opravdava sredstva. I ništa nije dovoljno sveto pred naletom političkih namjera i ambicija.
I Islamska zajednica je nepovratno podijeljena. Svi govore o potrebi njenog ujedinjenja, a zapravo nijedna strana ne želi da do toga dođe. A država još manje. Dvojica sandžačkih muftija, dva sabora IZ, dvije medrese, dva islamska fakulteta… A umet mali i izgubljen u vremenu i prostoru. I džamije su “naše i njihove”, a ne uzvišena zdanja u kojima se vjernici obraćaju Allahu dželešanuhu. A hodže iz dva podijeljena i suprostavljena tabora, poput političara, sve najgore javno govore jedni o drugima.
Naša politika je egzibicionistička, nedosljedna i neprincipijelna. Čas smo navodno zadovoljni i ne tražimo ništa, a potom jako ugroženi i tražimo sve. Dio naših političara tvrdi da smo potpuno obespravljen narod. Drugi dio da je vlast korektna prema sanžačkim Bošnjacima i da uživamo sva građanska prava.
Jedni prozivaju Aleksandra Vučića da je neiskren, demagog, nepravedan i zlonamjeran prema nama, drugi veličaju njegov lik i djelo. Jedni tvrde da nam nikada nije bilo gore nego pod ovom vlašću, drugi da je ovo period humanizma i renesanse Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka.
Dok se mi besomučno prepiremo, nadgornjavamo i “ispravljamo krive Drine” Sandžak ekonomski i demografski umire pred našim očima. Nigdje nijedne, niti državne, niti strane investicije, dok hiljade mladih ljudi napušta ovu zaboravljenu i zapuštenu regiju i odlazi na Zapad.
U PONEČEMU SU SANDŽAČKE STRANKE JEDINSTVENE
Ali ono što je zajednički imenitelj i atribut svih sandžačkih političkih stranaka je neutoljiva žeđ i želja za vlašću i političkom dominacijom na lokalnom nivou. To je ujedno i stepenište koje vodi na drugi sprat, koji se zove Beograd i republički organi i institucije. Ovo bi se prvo moglo u dobroj mjeri i razumjeti i opravdati, jer to je u neku ruku i smisao i cilj višestranačja i političke utakmice.
Ali drugi zajednički imenitelj svih bošnjačkih sandžačkih stranaka mnogo više izaziva zabrinutost. U pitanju je katastrofalna, gotovo očajna kadrovska politika. Kao da se naše stranke fanatično takmiče između sebe ko će nekvalitetnije ljude i gora kadrovska rješenja postići i dostići u svojim redovima. Ako građani plebiscitarno preziru nekog pojedinca i sve najlošije misle o njemu, to mu samo može biti preporuka da napravi još veći kadrovski uspon i prodor na lestvici vlasti.
U nekim iole normalnim vremenima neki ljudi bi bili po svojim intelektualnim i menadžerskim sposobnostima i moralnim i karakternim odlikama na dnu kadrovske lestvice, a sada su dostigli zvanja direktora i drvisokih funkcionera i rukovodilaca. Kao da nikome ne trebaju obrazovani, moralni i sposobni ljudi, već isključivo besprijekorno poslušni kadrovi.
Naravno uvijek ima rijetkih časnih izuzetaka. Ali toliko su rijetki da su postali endemična vrsta. Postoji realna mogućnost i opasnost da ovako duboko razočaran i iznevjeran narod na sljedeće izbore odgovori masovim neizlaskom na glasanje odnosno apstinencijom izbornog procesa. Da se to ne bi desilo neophodne su hitne i korjenite promjene u načinu političkog djelovanja i fundamentalne i ozbiljne kadrovske reforme.
Kako smo krenuli daleko nećemo stići. Svi narodi će nešto ostvariti, a mi gotovo ništa. Pitaće nas potomci kako smo ih ostavili bez igdje ičega. Biće nas stid od budućih generacija. Narod nam neće oprostiti. Sandžak nam neće oprostiti. Budućnost će nas osuditi i upisati tamnim slovima na spomen ploči vremena.
Esad Rahić
