-
Piše Redakcija Sandžak Danas
Sunovrat našeg obrazovnog sistema dostiže svoj vrhunac tamo gdje bi trebala da se rađa ljubav prema sopstvenom identitetu, kulturi i pismenosti. Danas svjedočimo poraznoj činjenici: najveći neprijatelji nastave na bosanskom jeziku postaju upravo oni koji su plaćeni da ga afirmišu, čuvaju i prenose novim generacijama – pojedini nastavnici bosanskog jezika.
Dok se na sva zvona borimo za očuvanje nacionalnog identiteta kroz obrazovanje, u praksi nas sapliću oni koji od tog identiteta žive. Zamislite apsurdnu, a nažalost sve češću situaciju u našim školama: dijete niže sve same petice. Odličan je đak, bistar, motivisan. Uspješno savladava srpski jezik kao nematernji, tečno govori i piše na njemačkom, engleskom ili francuskom jeziku – ali u svjedočanstvu, kao crna mrlja na savršen trud, stoji ocjena dovoljan (2) iz bosanskog jezika. Iz sopstvenog, maternjeg jezika! To nije ocjena, to je šamar djetetu.
Gdje nestaje pedagogija, a počinje sujeta?
Kako je moguće da je djetetu lakše da savlada stranu gramatiku, složenu sintaksu i tuđi vokabular, nego da dobije prelaznu ocjenu iz jezika kojim govori od rođenja, na kojem sanja, misli i piše? Odgovor ne leži u dječijem neznanju, već u rigidnosti, nedostatku empatije i pedagoškom promašaju onih koji sjede za katedrom.
Postavlja se logično pitanje: Kako ti ljudi misle da motivišu đake?
U sretnim obrazovnim sistemima, ocjena je alat za podsticaj, mjerilo trenutnog truda i smjernica za napredak. Kod nas, u rukama pojedinih nastavnika bosanskog, ocjena postaje bič za treniranje strogoće i sredstvo za dokazivanje sopstvene, vještačke veličine. Umjesto prosvjetitelja, dobili smo inkvizitore sa dnevnikom u rukama. Umjesto da kroz književnost i živu riječ razvijaju ljubav prema maternjem jeziku, oni ga ograđuju zidovima suhe teorije, tjerajući djecu od onoga što bi im trebalo biti najbliže srcu. Praviti od maternjeg jezika bauk i najteži predmet u školi je zločin prema prosvjeti.
Kompleksi, neukost ili neiživljenost?
Šta se zapravo dešava sa tim profilom prosvjetnih radnika? Da li je riječ o duboko ukorijenjenim ličnim kompleksima, profesionalnoj neiživljenosti ili elementarnoj pedagoškoj neukosti?
Kada nastavnik svoj autoritet gradi isključivo na strahu i masovnom obaranju ocjena, on ne dokazuje da drži „visoke kriterijume“. On zapravo potpisuje kapitulaciju sopstvene stručnosti. To je klasičan izraz nemoći i liječenja sopstvenih frustracija preko leđa učenika. Kakav je to stručnjak koji poliglote proglašava polupismenim? Ako većina razreda ima problem da postigne prosječan uspjeh iz maternjeg jezika, to nije alarm za djecu – to je crveni alarm za nastavnika i jasan dokaz da njegova metodika ne vrijedi ništa. Ali lakše je srušiti ocjenu djetetu nego priznati sopstveni neuspjeh i nesposobnost da se prenese znanje.
Zašto je sve manje djece u nastavi na bosanskom?
Posljedice ovakvog ponašanja su dalekosežne i pogubne. Roditelji i djeca, suočeni sa konstantnim pritiskom, nepravdom i rigidnim stavovima onih koji bi trebali da im budu podrška, polako dižu ruke.
Zbog čega bi roditelji upisivali djecu na nastavu na bosanskom jeziku ako će im sopstveni maternji jezik biti glavna kočnica za upis u srednje škole ili na fakultete? Zbog čega da rizikuju prosjek djeteta zbog nečijeg hira i zategnutih ocjena? Svojim ponašanjem, ovi nastavnici direktno tjeraju djecu iz klupa i postaju saučesnici u gašenju odjeljenja na bosanskom jeziku. Oni rade ono što ni najveći oponenti ovog procesa nisu uspjeli – čine ga besmislenim i odbojnim za same roditelje.
Vrijeme je za hitnu reakciju BNV-a: Ko nam to kroji sudbinu u učionicama?
Ovo više nije pitanje pojedinačnog incidenta, ovo je sistemska sabotaža. Zato Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) ne smije više zatvarati oči pred ovim problemom i baviti se samo protokolima. BNV hitno mora formirati nezavisnu ekspertsku komisiju koja će ući u škole i detaljno utvrditi ko sve danas predaje bosanski jezik i kakve su uopšte profesionalne, moralne i pedagoške kompetencije tih ljudi!
Moramo crno na bijelo saznati da li našu djecu uče stručnjaci ili frustrirani pojedinci bez elementarnog znanja o metodici nastave. Ne smije se dozvoliti da nestručan kadar, skriven iza licenci i zvanja, uništava mukotrpno izgrađen proces nastave na maternjem jeziku.
Ako se hitno nešto ne promijeni, ako se u učionice ne vrati elementarna ljudskost, empatija i razumijevanje, nastava na bosanskom jeziku će se, umjesto zbog spoljnih pritisaka, urušiti iznutra. I za to neće biti kriva djeca. Krivci će sjediti u zbornicama, ponosni na svoje dvojke, nesvjesni da su upravo oni ugasili svetlo pismenosti kod generacija koje dolaze.