Sandžak – dok mnogi maštaju o životu u Njemačkoj, neki se vraćaju i kažu: „Bolje mi je ovdje, makar se vrtim i radim svoj posao, nego da sam u mjestu i bezvoljan.“
Sead Habeš, poznatiji među Sandžaklijama kao neumorni prodavac s Peštera, godinama svakodnevno obilazi pijace širom Sandžaka – od Leskove, preko Duga Poljana i Sjenice, sve do Nove Varoši i Novog Pazara. Na svojim putovanjima ne nudi samo robu, već i jednostavnu, ali snažnu životnu filozofiju – „Ovde je bolje nego u Njemačkoj“.
„Bio sam deset godina u Njemačkoj, radio sam i u pustinji. Ali tamo nema života. Sve moraš da platiš – i što pojedeš, i što popiješ. Ovdje, ako ništa drugo, sjeo bih kod prijatelja, pojedeš na ploču, na rogove, malo ćevapa, ovdje to ima – u Njemačkoj nema“, priča Sead kroz smijeh.
Njegove pijace su njegova svakodnevnica – kaže da najviše voli Novi Pazar, jer tamo može i da proda i da kupi. „Pazar mi najviše odgovara. Poseban je. Tu se i zaradi i pazari. A i narod je živ, imaš s kim da porazgovaraš“, dodaje.
Iako priznaje da su sela sve praznija, a omladina mahom „trči u Njemačku“, vjeruje da se mnogo toga preuveličava.
„Nekad je Njemačka bila popularna, sad nije to više kao što je bilo. Građevina ovdje bolje ide – ko ima ekipu od deset ljudi, više zaradi nego tamo. Samo što su tamo brže pare i bolji auti. Ali nije sve u kolima.“
Sead priča i o svojoj djeci: „Jedno mi je dijete ovdje, a četvoro u Njemačkoj. Završili fakultete, rade, ali para nema. Ćerka radi u engleskoj firmi iz kuće, ima platu, ali kad sve plati – ništa joj ne ostane.“
Bez posla za muškarce – žene šiju, a oni odlaze
Posebno zabrinjava što u Sjenici, kako kaže, gotovo da nema firme koja zapošljava muškarce.
„Žene rade u fabrikama, šiju, ali za malu platu. A muškarci – nemaju gdje. SUP, opština i gotovo. Nema privatne firme što traži 50 muškaraca. Mora se ići.“
Ipak, Sead se ne žali. Po sopstvenom priznanju – ne zna šta znači biti dokon. Svaki dan mu počinje u četiri ujutro i traje do devet naveče. „Navikao sam se. Nekad zaradim, nekad džabe radim. Al’ bolje da se vrtim nego da stojim u mjestu. Da sam stajao – ko zna gdje bih bio.“
Sandžak kao simbol opstanka i života
Uprkos teškom radu i padu cijena na tržištu, Sead ostaje pozitivan. „Jesmo siromašni, ali imamo ljepotu. Pešter je ljepota. A pijace u jesen – to je posebna čar. Sad je mrtva sezona, al’ kad dođe koleće, sve oživi.“
Na pitanje da li mu nedostaje Njemačka, kratko odgovara: „Nikad više.“
Njegove riječi najbolje sumiraju životnu istinu koju mnogi zaboravljaju: „Bolje mi je ovdje – makar se vrtim, nego da sam u mjestu i truhnem. Pogledaj prilogispod teksta.