U vremenu kada društvo često donosi brze i površne sudove, priča Mahire Hajdarpašić iz Sarajeva ističe se kao snažan podsjetnik na to koliko malo znamo o tuđem životu – i koliko su riječi lako izgovorene, a teško podnesene. Nakon što je provela 16 godina pored teško oboljelog supruga Eseda, posvetivši mu mladost, zdravlje i svaki djelić svoje svakodnevice, Mahira je ostala sama. Esed je preminuo u martu 2022. godine, a godinu i po kasnije, Mahira se udala za Saladina Hajdarpašića. Umjesto razumijevanja i podrške, dočekala je osudu, komentare i neugodna preispitivanja njenog prava na sreću.
Godine koje je provela sa Esedom bile su ispunjene neprestanim izazovima. On je bolovao od multiple skleroze, bolesti koja razara i tijelo i duh, a Mahira je, bez ikakve pompe ili patetike, svakodnevno brinula o njemu. Kupala ga je, hranila, nosila u naručju kada više nije mogao da hoda, budila se svakih nekoliko sati da ga okreće kako ne bi zadobio rane od ležanja. Vodila ga je u bolnice širom svijeta, tragajući za spasenjem koje nije stiglo. Istovremeno, brinula je o djeci, njihovim školskim i životnim potrebama. Nije se žalila, niti tražila sažaljenje. Njena tiha požrtvovanost postala je simbol snage žene koja ne odustaje, čak i kad bi je sam suprug, svjestan tereta koji joj nosi, molio da ga ostavi.
Nakon njegove smrti, Mahira se suočila sa ogromnom prazninom. Ta praznina nije bila samo emotivna, već i fizička – odsustvo čovjeka kojem je sve podredila. Godinu i po dana kasnije, život joj je ponudio novu priliku kroz Saladina – čovjeka koji je nije posmatrao kao “udovicu”, već kao ženu dostojnu poštovanja i ljubavi. On je s iskrenošću prihvatio njenu djecu, njenu prošlost, njene rane. No, dok su njih dvoje gradili novi život u tišini i miru, društvo ih nije ostavilo na miru.
Na društvenim mrežama pojavili su se komentari puni osude. Mnogi su tvrdili da je prerano nastavila dalje, da je zaboravila, da ne poštuje uspomenu na pokojnog muža. Ipak, Mahira nije odgovarala uvredom na uvredu. Njen odgovor bio je dostojanstven, smiren i prožet emocijama. Objavila je poruku u kojoj kaže: „Nikad nikom nažao učinila nisam. Šesnaest godina sam bila sama. Onda Allahovom voljom čovjek preseli, preseli zadovoljan mnom. Nakon godinu i po upoznam čovjeka i udam se. Nikog nisam povrijedila, nikog slagala.“
Najemotivniji odgovor, međutim, nije došao od Mahire, već od njenih sinova. Oni su očuhu Saladinu napisali pismo koje je Mahira odlučila da podijeli s javnošću. U tom pismu, jednostavnim i toplim riječima, djeca su mu zahvalila što je ušao u njihove živote, što ih je prihvatio i volio bez potrebe da ikoga zamijeni. Taj čin – spontan, iskren i lišen svakog interesa – ućutkao je većinu onih koji su Mahiru osuđivali.
Danas, godinu dana nakon vjenčanja, Mahira i Saladin žive skromno, ali ispunjeno. Na društvenim mrežama, Mahira je nedavno objavila: „Sretna nam prva, ali mnogo bitna godišnjica. Izdržali smo sve. Hvala Allahu što nas je spojio.“ Njene riječi nisu vapaj za opravdanjem, već svjedočanstvo žene koja zna šta znači dati sebe do kraja – i onda, kad sve utihne, imati hrabrosti da ponovo voli.
Priča Mahire Hajdarpašić nije priča o izdaji, već o ljudskoj snazi, o pravu na novi početak. Ljubav prema Esedu bila je sveta, ali ta svetost ne poništava mogućnost da srce ponovo zadrhti. U društvu koje brzo sudi, ali sporo razumije, Mahira je pokazala da dostojanstvo nije u tišini, već u istini. A njena istina je jednostavna: niko ne zna tuđu bol osim onoga ko je u njoj živio. I niko ne bi smio da uzima sebi pravo da određuje kad je vrijeme za sreću.