Ujkan Manić iz Devreča kod Tutina: “Da me postave za Vučića, ja bih opet ostao ovdje”

TUTIN, Devreče – Na proplanku sela Devreče kod Tutina, u skromnoj, ali domaćinskoj kući, zatekli smo Ujkana Manića, 93-godišnjeg starinu koji zrači životnom mudrošću, humorom i prkosom vremena. Iako u desetoj deceniji života, njegova vitalnost, oštrina jezika i ljubav prema rodnom selu ne blijede.

“Odala sam dobro, zato što nijesam muftačan nikome za ništa. Ni da me napoji, ni da me posluša, ni da me vodi kod ljekara”, priča Ujkan dok sjedi pod hladom voćke ispred svoje kuće. Samo dva puta u životu je, kaže, išao kod doktora – jednom kada je operisao slijepo crijevo, a drugi put samo na pregled.

Bez penzije, bez primanja, ali s ponosom u glasu, kaže: “Da me postave za predsjednika države, kao Vučića, najmilije mi je odek. Nema niko da mi naredi. Najslobodnije mi je ovdje.”

Ujkan ima dvije kćerke i mnogo unučadi – broj ne zna, ali kaže kroz osmijeh: “Nek’ su živi i zdravi.” Njegov sin već dvadeset godina živi i radi u Njemačkoj, povremeno dolazi u rodno selo.

Prisjeća se vremena kada se “sve radilo ručno”: oralo se drvenim ralima, kosilo kosama, a sve to nije mu bilo teško. “Igrao sam, pjevao, veselio se. Nijedan posao mi nije bio težak,” kaže. Bio je, ističe, poznat po pjesmi i igri u selu, ali i po pravednosti – jednom prilikom je čak odbio da napusti vodenicu usred noći, iako ga je domaćica tjerala. Na kraju je, kaže, došla i prijetila da će zvati popa i miliciju.

“Ali ja neću da idem noću po šumi. Mečke, vukovje… gdje ću ja?” kroz smijeh priča, prisjećajući se nepravde kojoj se nije pokorio.

Selo Devreče, prema Ujkanovim riječima, nekad je imalo više života – više drveća, više ljudi, više igara. Danas je mirnije, ali za njega – savršeno. “Ima sve – pašnjaka, prirode, slobode. A nema komande.”

Bavio se stočarstvom, imao i po 80 ovaca, ali kako starost stiže, snage je sve manje. “Nekad sam nosio i po 60 kila, sad mi je 20 teško. Ali hvala Allahu, još hodam, još vidim, još govorim,” govori.

Na kraju, kroz šalu, poručuje: “Mene nas je čovjek izgubio. Niko više neće da živi ovako. A ja – ne bih mijenjao za cio svijet.”

Ujkan Manić, čuvar sjećanja i duha jednog naroda, živi dokaz da su ponos, skromnost i ljubav prema svom mjestu najveće vrijednosti koje se ne mogu kupiti – ni u Njemačkoj, ni u Beogradu, ni nigdje drugo.