U podnožju Pešterske visoravni, u selu Rudnica kod Tutina, živi 75-godišnja Umihana Hasić, žena čija priča odzvanja snagom, jednostavnošću i mudrošću generacija koje su živjele u skladu s prirodom. Njene riječi, ispunjene toplinom i iskustvom, svjedoče o životu koji nije bio lak, ali je bio ispunjen smislom i zahvalnošću.
Umihana se prisjeća dana kada je živjela u Tutinu, gdje su njena djeca pohađala školu. „Bila su mala, išla su u školu, a kad porastoše, počeše više po ulicama nego u knjizi. Ja rekoh Ramizu – hajde na ono naše imanje, da izvedemo djecu, da ne dofatu kafića i čaja“, govori uz osmijeh.
Tako se porodica Hasić vratila u rodno selo Rudnicu, među polja, ovce i koze. „Kupih ovce, koze, i eto tako, dođosmo jedno ljeto, vratismo se zimi, pa opet, i onda rekoh – u Tutin više nikako neću. Samo ovdje da pravim, bilo šta da pravim.“
Umihana sa ponosom govori o jednostavnom, ali bogatom životu u selu. „Sine moj, selo te odvoji. Imaš svoje da pokosiš, svoje da zakolješ, svoje da usiriš. Kajmak, sir, mlijeko – sve to imaš. A u gradu sve moraš kupiti. A što kupiš, ne znaš ni je li čisto ni otkud je.“
Njene riječi podsjećaju na drevnu istinu – da u selu čovjek ima ono najvažnije: mir, zdravlje i slobodu. „Mene stoka liječi. Kad je vidim, sve mi lakše. A i čovjek kad ima sabura, sam sebe izliječi“, kaže.
Umihana je majka sedmoro djece – pet sinova i dvije kćerke. Jednog sina izgubila je tokom pandemije, ali, kako kaže, „Allah dao, Allah uzeo“. Danas ima četiri sina, četiri snahe i sedamnaest unučadi. „Ne može bit’ bolje, sine moj. Svako ima svoju kuću, svoju porodicu. Dvije kćerke su udate, sve pošteno i radno, sve od kuće.“
Iako ima 75 godina, Umihana ne miruje. Svako jutro nahrani stoku, donese vodu, umijesi hljeb i radi oko bašte. „Mene djeca viču: ‘Prodaj stoku, mamo.’ A ja njima – ako to prodam, umirem. Dok sam zdrava, meni nije teško. A hvala Bogu, zdrava sam, ne idem kod ljekara.“
Prisjeća se i teških dana, kada je 12 godina živjela u zajednici sa sinovima, snahama i unučadima, bez ijedne ozbiljne svađe. „Tri nevjeste, pet braće, svi u jednoj kući. Jednom sam se samo s najstarijom preporiječila, i to – ni ne pamtim više. Sve smo radile – jedna muže, druga nosi vodu, treća mijesi. Sve redom, i tako se živjelo.“
Na kraju, Umihana izgovara riječi koje bi mogle stajati kao pouka jedne epohe:
„U gradu sve trošiš, a ništa ne imaš. U selu, sve imaš, a ništa ne trošiš. Imaš svoj sir, svoj hljeb, svoje sunce i svoj mir. A kad imaš sabura, sine moj, imaš i lijek. Jer sve je od Allaha – On daje, On uzima, On liječi.“ POgledajte prilog ispod teksta.