Autor Suad K Zoranić
Kada je 16. aprila 1993. godine kod Konjica poginuo Samir Šemsović, pripadnik specijalnog odreda „Zulfikar“ i posthumni dobitnik najvećeg ratnog priznanja Armije RBiH – „Zlatnog ljiljana“, iza njega je ostala trudna supruga. Nekoliko mjeseci kasnije rođena je njegova kćerka Birsena.
Oca nikada nije upoznala. Nije zapamtila njegov glas, korak, zagrljaj. Ali je, kako kaže, naučila da nosi njegovu prazninu. U svojoj nedavnoj objavi, koja je duboko dirnula mnoge, Birsena Šemsović piše o odrastanju bez oca ne kao o tragediji, već kao o budnosti – o nekoj vrsti unutrašnje discipline srca.
„Očevi koje ne pamtiš po glasu, nego po praznini koju naučiš da nosiš uspravno“, zapisala je.
Ta praznina, kako se osjeti iz njenog teksta, nije bila slabost. Bila je oblikovanje. Govoreći o generaciji djece rođene nakon pogibije svojih očeva, kaže da nisu birali front, ali su dobili uniformu. U njenom slučaju, ta uniforma bila je odsustvo. Iz tog odsustva učila je kako da stoji, kako da izdrži, kako da ne poklekne.
Jedna rečenica posebno zaustavlja: njen otac je umro 16. aprila – četiri dana prije rođendana žene koju je volio. Taj razmak, piše ona, dovoljan je da čovjek shvati koliko je život precizan u svojim prekidima. Nema u njenim riječima ogorčenosti. Ima dostojanstva.
Kaže da je njen prvi zadatak bio da preživi bez sjećanja, a drugi – da od odsustva ne napravi izgovor. I možda je upravo u toj rečenici sadržano sve ono što znači biti dijete šehida: živjeti bez jednog oslonca, ali ne bez kičme.
„Nasleđe nisu samo crte lica, nego snaga koja te ne pušta da se saviješ“, piše Birsena, priznajući da joj je majka često govorila da je „ista otac“.
Samir Šemsović je 1997. godine posthumno odlikovan „Zlatnim ljiljanom“. Njegovo ime ostalo je upisano u historiju rata. Njegovo ime stoji uz medalju. Ali njegova kćerka podsjeća da se rat završava na papiru – dok odsustvo traje cijeli život. I tu dolazimo do onoga o čemu se rijetko govori.
- Medalje se dodjeljuju jednom.
Život bez oca traje svakog dana. - Zlatni ljiljan je priznanje za hrabrost na frontu.
Ali ko priznaje hrabrost djeteta koje mora naučiti da odraste bez zagrljaja?
Birsena Šemsović na to pitanje ne odgovara optužbom. Ona odgovara vjerom. Na kraju svoje ispovijesti moli da srce ostane budno i da odsustvo nikada ne postane tvrđe od vjere. Možda je to najveća pobjeda jednog šehidskog djeteta. Jer herojstvo se ne nasljeđuje medaljom. Nasljeđuje se držanjem. A u njenim riječima jasno je – vertikala njenog oca još uvijek stoji. Pročitajte cijelu ispovijest ispod teksta.
