Naslovnica Izdvojeno
Upoređivanje Izetbegovića i Dodika vodi u amnestiju velikosrpske politike
Od sandzacke- 24/08/2021062
Foto: Arhiv/Klix.ba
Upoređivanje Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika, i to tako da se izjednačavaju kao javne i političke ličnosti, kao lideri koji artikuliraju politiku stranaka koje predvode, ne samo da je činjenično netačno, krajnje maliciozno već i duboko uvredljivo i posve je na tragu nekadašnjeg izjednačavanja Alije Izetbegovića i Radovana Karadžića.
Piše: Filip Mursel Begović | Stav.ba
No, pobude za izjednačavanje Izetbegovića i Dodika treba tražiti upravo u istoj onoj želji za izjednačavanjem bošnjačke i srpske politike koja traje još od 1990. godine, a koja je, nakon svega što je Karadžić uradio i zbog čega je osuđen kao ratni zločinac, postala nemoguća čak i za one najzlonamjernije. Dakle, jugonostalgičarske teze “ko nas to zavadi” i “svi su oni isti” činjenično padaju u vodu na Međunarodnom sudu u Haagu, koji je jasno i pravomoćno dao odgovore na ovakve relativizatorske tendencije.
Nova verzija politike nivelacije podjednako je odvratna jer, iako Dodik nije ratni zločinac, on svakako jeste sljedbenik jedne zločinačke politike i ideologije, a što svakodnevno demonstrira šovinističkim i, zašto ne reći, doslovno fašističkim govorom mržnje spram Bošnjaka, ali i ostalih naroda. Reći da su Bošnjaci “konvertiti” i “izmišljena nacija” jeste dio genocidnog imaginarija koji je na koncu i doveo do genocida. Odnosno, nijekanje nečijeg postojanja znači ujedno i nijekanje zločina jer, ako neko ne postoji, zločin se nije mogao ni dogoditi.
Srpski zločinački barbarogenij ne odustaje od svog ustanovljenog modusa operandija. Naprimjer, Dodik je jedno vrijeme jahao na izmišljenoj tvrdnji da je Alija Izetbegović bio pripadnik Handžar divizije, što mu je trebalo da Bošnjacima pripiše genetsku krivnju za sudioništvu u SS jedinicama. To što je Alija Izetbegović bio i mladomusliman i partizan nikako ne odgovara crno-bijelom svijetu srpske logike te je trebalo izmisliti krivnju koja ne postoji da bi se opravdao srpski mit. Sličnu transgenetsku krivnju Dodik je pripisao i Valentinu Inzku kada ga je optužio da je potomak nacista i Gestapoa. Bez obzira na to, neki su se usudili tvrditi da je sve to neki dogovor u kojem Inzko spašava i Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika. Odjednom više nisu mogli tvrditi da se Izetbegović i Dodik planski svađaju da bi digli tenzije i na tome dobili glasove, već su se usudili tvrditi (Kazaz-Marić opozicijski logički sklop) da je to neka nova vrsta zavađanja naroda u korist etnonacionalnih politika. Dakle, iz svoje mržnje prema SDA i onome što ona predstavlja spremni su sudjelovati u nijekanju genocida.
S druge strane, Bakir Izetbegović nema izjava kojima tretira međunacionalne odnose ili srpski narod, a koje bi bile sporne, generalizirajuće ili kontroverzne, a kamoli uporedive s Dodikovim primitivnim antibošnjačkim šovinizmom.
“Naša osveta će biti da ćemo napraviti jedno uređeno društvo, jednu evropsku zemlju u kojoj će biti civilizacijski odnosi”, rekao je Izetbegović u posjeti Fazlagića Kuli, a što je srpska politika uzela kao magnum crimen i dokaz da se Bošnjaci žele svetiti. U svojim reakcijama isticali su riječ “osveta”, a namjerno izostavljali iskazanu namjeru koja podrazumijeva “uređeno društvo”, “evropsku zemlju” i “civilizacijske odnose”. Do te se mjere ova poruka iskrivljavala da je (po)četnik i posrbica Muharem Bazdulj optužio Izetbegovića da se koristio miloševićevskom retorikom. Odnosno, nije Dodikova politika sljednik Miloševića, koji je bio master mind Genocida nad Bošnjacima, nego je to Izetbegovićeva retorika.
Ovakva zamjena teza krajnje je monstruozna i posve je u duhu specijalnog rata koji Srbi provode od kraja Agresije naovamo s ciljem izjednačavanja i relativiziranja krivnje. To što su uspjeli regrutirati i neke Bošnjake u svoje redove ne govori o slabosti Bošnjaka, govori o tome koliko su im namjere ozbiljne te da su spremni uložiti sve da svoje planove ostvare.
Paradoksalno je to da se Izetbegoviću često zna predbacivati od nekih usijanijih glava, ili barem onih koje ne razumiju dovoljno dobro nužnost doze kompromisa u vođenju politike, naročito u multietničkim državama, da je suviše umjeren i da ne koristi dovoljno krupnih i teških riječi. Interesantno je da su mnogi od takvih kritičara često upravo oni koji tvrde da nema razlike između Izetbegovića i Dodika pa samo treba pomisliti šta bi tvrdili da lider SDA zaista koristi i deseti dio Dodikove retorike. Vjerovatno bi vrištali kako je Dodik, njegov šovinizam i uopće velikosrpski fašizam tek posljedica politike SDA i Izetbegovića. Štaviše, takve tvrdnje doista i postoje i pokušavaju se plasirati u javnost.
Izjednačavanje Izetbegovića i Dodika, priča o nekakvim podjednako lošim nacionalnim politikama i liderima, poticala ona iz malicioznosti, strančarenja ili obične gluposti, ima za rezultat jedino normalizaciju Dodikovog šovinizma spram Bošnjaka. Takva poređenja amnestiraju Dodika jer njegov velikosrpski šovinizam stavljaju u neku vrstu dijalektičkog odnosa ili ga označavaju dijelom “standardnog” političkog diskursa s “bošnjačkim nacionalistima” u kojem nema dobrih ili loših.
Lažna izjednačavanja te vrste sakrivaju stvarne razloge velikosrpskog šovinizma jer se u suštini tvrdi da ni on ni njegovi eksponenti poput Dodika ne bi postojali bez podjednako lošeg i toksičnog bošnjačkog nacionalizma i njegovih predstavnika poput Izetbegovića, a što nije tek obična laž već historijski revizionizam najtežeg kalibra u smjeru poništavanja krivnje za agresiju, genocid, etničko čišćenje i velikosrpsku segregacijsku politiku prema povratnicima nakon rata.
Nažalost, upravo tako nešto i odgovara falsifikatorima iz reda “građanskih kritičara” jer je krivotvorenje historijskih činjenica, ali i netačno predstavljanje današnjeg političkog diskursa i vrijednosti koje zastupa srpska i bošnjačka politika u funkciji dolaska na vlast na prostorima s bošnjačkom većinom. Tužno je i strašno što su radi osvajanja vlasti takvi spremni istovremeno amnestirati velikosrpsku politiku i demonizirati onu bošnjačku.
Ipak, protiv činjenične istine ne mogu se boriti pa se na koncu pokazuje da im se moralni relativizam vraća kao bumerang, njima na štetu.
Izvor: Stav.ba
Foto: Profimedia, Zorana Jevtić
