- Piše: Mithad ef. Mithat Mujović/ Tekst doradila Redakcija Sandžak Danas
U dijaspori danas, po svemu sudeći, živi posljednja generacija ljudi koja je emotivno snažno, gotovo sudbinski, vezana za Sandžak i Bosnu. To su ljudi rastrgani između dva svijeta – jednog u kojem su rođeni i koji nose u srcu, i drugog u kojem rade, stvaraju i osiguravaju budućnost svojoj djeci. Njihov život je dvostruk, ali osjećaj pripadnosti je jedinstven i nepokolebljiv.
To je generacija koja nikada nije okrenula leđa zavičaju. Nema humanitarne akcije bez dijaspore, nema bolesnog kojem nisu pokušali pomoći, nema porušene kuće ili nesreće u kojoj nisu bili prvi da se jave. Dok na Zapadu grade uspješne zajednice, firme i porodične živote, istovremeno grade i svoj Sandžak i svoju Bosnu – šalju novac, ulažu, pomažu, vraćaju se.
Kupovina stanova i kuća u domovini za njih nije investicija, već emotivna potreba. Iako bi mnogi bez problema mogli kupiti nekretnine u svjetskim metropolama, oni biraju Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Sarajevo, rodno selo svojih roditelja. Biraju toprak.
To su ljudi koji su u Evropu stigli s ruksakom na leđima, često bez jezika, bez veza i sigurnosti. Snašli su se junački. Postali su uspješni zanatlije, privrednici, ugostitelji, ljekari, vozači, inženjeri. Postali su najbolji promotori Sandžaka i Bosne – radom, ponašanjem i uspjehom.
Zato im nemojmo zamjeriti kada u domovinu dođu luksuznim automobilima. To nije bahatost, to je potreba da pokažu da su uspjeli, da nisu zaboravili ko su i odakle su. To je poruka ponosa, a ne provokacije.
Imajmo razumijevanja i za njihovu djecu koja ne govore savršeno bosanski jezik. Roditelji vode teške, često nevidljive bitke – između posla, sistema u kojem žive i želje da djecu svake godine dovedu u domovinu. Ta djeca odrastaju u drugačijem svijetu, sanjaju druge destinacije, ali im se domovina mora približiti ljubavlju, a ne podsmijehom.
Nemojmo se rugati dijaspori govoreći da „nisu obrazovani“. Mnogi od njih jednostavno nisu imali luksuz vremena. Morali su raditi, preživjeti, podizati djecu, školovati ih i istovremeno slati novac kući. Njihova diploma je životna škola, a njihov uspjeh je dokaz vrijednosti.
Ako Bošnjaci u Sandžaku i Bosni ne izgrade ugodan, dostojanstven i pravedan ambijent – ekonomski, društveni i moralni – izgubit ćemo i ovu posljednju generaciju koja nas nosi u srcu. A tada nećemo imati koga kriviti osim sebe.