Na obroncima Banovice, nedaleko od Novog Pazara, u selu koje zimi zna da zatrpa i metar i po snijega, živi Vehbija Orovčanin, 87-godišnji domaćin koji pamti dane kada se živjelo sporije, veselije i – ljudskije. Njegova ispovijest, puna sjećanja i osjećaja, prava je riznica narodnog života i zaboravljenih običaja.
“Život je nekad bio jednostavniji, mirniji. Planina tiha, ljudi veseli, pomagalo se bez interesa”, počinje Vehbija dok pokazuje svoju skromnu avliju. Nekad je tu bilo i koza, i svadbi, i kazana punih jela, danas – tišina.
Sjeća se komšijskih okupljanja, kada bi se soba punila do posljednjeg mjesta. “Feho iz Duge Poljane svirao harmoniku, a mi igrali. Radilo se, kopalo, pa se uz pjesmu i veselilo – niko nije osjećao umor”, priča Vehbija i s ponosom dodaje: “Tad su ljudi znali da budu sretni uz malo.”
Vehbija i sa osmijehom dodaje:
“Devojke su me hajale, igrali smo, sve se oko mene hvatale u kolo i veselile. A ja volio da igram, volim i danas.”
Dok govori o svom braku, otkriva da nije bilo prosidbe. “Napisao sam pismo, rekao joj – ja ću tebe uzeti. Pod ruku i pravo kući”, smije se. Svadba je trajala dva dana, bila je vesela, sa sviračima i komšilukom. “Danas ni svirača ni naroda”, kaže sjetno.
Vehbija ima petoro djece i unučad, a poznat je i kao neko kome su ljudi bez straha povjeravali djecu. “Kad sam išao na Žabnjak, sva djeca sela bi pošla sa mnom. Niko se nije bojao, znao je da ih neću ni riječju povrijediti”, priča s tugom zbog današnjeg otuđenja.
Iako je imao priliku da živi u gradu, ostao je vjeran Banovici. “Nudili mi posao i stan, odbio sam. Rekao sam – ja sam svoje odradio. Mene grad ne zanima.”
I dan-danas ne ide doktoru. “Pazim šta jedem, mlečne proizvode najviše. Ne jedem meso. Imao sam 111 kila, pa smršao – sad sam elastičan”, priča kroz osmijeh. Rođen 1938. godine, šali se da se mlađi ne bi smjeli takmičiti s njim: “Smijete li da se porvemo sa mnom? Jok vala, ne bi smjeli”, smije se.
Ispod sveg tog humora, krije se dublja poruka. “Nema više veselja, nema pjesme, ljudi zabrinuti. Ne žene se, ne igraju, sve nešto zaprinuto. A nekad – bilo je hajra.”
U vremenu kada sela polako umiru, Vehbijina priča ostaje kao svjetionik jednog boljeg, toplijeg vremena. Njegove riječi ne govore samo o prošlosti, već nas opominju da bez pjesme, solidarnosti i veselja – gubimo dušu zajednice.