Pljevlja – Kada je prije gotovo četiri decenije na svijet donijela sina Kerima, Azema Memić nije mogla ni naslutiti koliko će životne snage, posvećenosti i ljubavi biti potrebno da ga prati kroz svijet koji nije lako razumio niti prihvatao autizam. Danas, u 2025. godini, dok njen sin ima 43 godine, Azema i dalje stoji uz njega – kao stub, oslonac i tihi borac.
U emotivnoj ispovijesti za emisiju “Vaše priče”, Azema je podijelila kako su izgledali prvi dani sumnje, suočavanja sa dijagnozom i život u vremenu kada se o autizmu gotovo ništa nije znalo.
- – Moj sin je rođen kao zdrava beba. Oko druge godine primijetili smo promjene. Išli smo od Pljevalja do Beograda, i tamo prvi put čujemo riječ – autizam. Nismo ni znali šta je to – prisjeća se Azema.
Bez društvenih mreža, bez dostupnih informacija, a sa minimalnom podrškom sistema, porodica Memić oslonila se na ono što je imala – međusobnu ljubav. Iako nije mogla raditi jer je 24 sata dnevno bila uz sina, Azema kaže da joj je muž bio najveća podrška, kao i starija djeca.
- – Svi smo prihvatili Kerima. Nismo se stidjeli, šetali smo gradom bez problema. Nikada nismo doživjeli odbojnost ni od komšiluka ni od rodbine – iskreno kaže.
Kako su godine prolazile, izazovi su se mijenjali. Pubertet je sa sobom donio epizode autoagresije i potrebe da sve bude po Kerimovim pravilima. Azema, iako bez formalne edukacije, naučila je da prepozna svaki pokret, zvuk i potrebu svog sina.
- – Znam kad ga nešto boli, osjetim. Majčinski instinkt, šta drugo – govori skromno.
Kerim danas pohađa dnevni centar Zračak nade, iako je zbog zakonskih ograničenja tu mogućnost dobio tek s 27 godina. Ipak, danas s radošću odlazi među svoje prijatelje i osoblje koje ga poznaje i razumije.
- – Navikao se. Danas jedva čeka da ide. Centar je za njega kao drugi dom.
Azema ne krije da brine o budućnosti. Šta kada nje više ne bude? Iako ima još troje djece, svjesna je da svi imaju svoje porodice, poslove i obaveze.
- – Nadam se da će ga brat i sestre gledati, ali razmišljam i o domovima gdje bi mogao imati sigurnost. Mi smo navikli na njega, on je dio nas, naše porodice, kao bilo koje drugo dijete – kaže kroz tišinu.
Poseban segment njene borbe je i neadekvatna stomatološka zaštita za osobe sa autizmom. Kako kaže, u Pljevljima ne postoji ordinacija koja ima kapacitete da pristupi ovim pacijentima na odgovarajući način.
- – Moramo ići za Podgoricu ili Beograd, što je za mnoge porodice ogroman teret. Tu država mora uraditi više – poručuje.
Na pitanje da li su nekada osjetili diskriminaciju, Azema jasno kaže – ne. Zdravstveni radnici i okolina su, kako ističe, uvijek imali razumijevanja. No, ono što joj najviše daje snage jeste što je Kerim – i pored svega – dobar čovjek.
- – Kad ostanem sama, razmišljam šta bi bilo da je zdrav. Ali onda se sjetim da je on moje dijete, i da bih sve opet isto. Samo da je on miran i srećan – zaključuje ova hrabra majka.