Duga Poljana, Sandžak — Kada se u Sandžaku kaže „idemo na pečenje“, mnogima prvo na pamet padne jedno ime – Benko Redžović. U selu poznatom po majstorima roštilja i janjetine, Benko drži svoju reputaciju visoko već godinama, i to ne bez razloga. Njegova pečenjara, smeštena uz glavnu saobraćajnicu, ne nudi samo jelo – nudi priču, tradiciju i miris Pešteri.
- „Ustajem u pola tri, do četiri gori peć, nekada sat i po, nekada dva. Sve zavisi koliko pečenja ide tog dana“, govori Benko dok vješto manevriše dugim lopatama pred vrelom turskom peći, starom čak 103 godine. „Ova peć je ispekla više nego što možemo zamisliti. Moj babo Safet, rahmetli, radio je u ovoj istoj pekari, prije njega Šućko, pa moj amidža Bibo…“
U mjestu sa četiri pečenjare, konkurencija je jaka, ali Benko ne brine. „Svako ima svoju nafaku, ali ovakvu peć nema niko“, kaže s osmijehom. Ova peć nije samo starina, već srce njegove svakodnevice. Nedavno je gornji dio renovirao, ali je osnovu ostavio netaknutu – ploče i kamenje koje pamte i Tursku i njemačku vojsku, ako pitate mještane.
- „Naša janjetina sa Pešteri je posebna. Ne hranimo ovce koncentratima, ne dajemo im silažu. Ishrana je prirodna – ječam, pšenica, voda sa Peštera, vazduh koji miriše na čistoću. Zato i meso ima drugačiji miris i ukus nego u centralnoj Srbiji“, objašnjava Benko.
Cijene su, kaže, porasle – kilogram pečenja je sada oko 3500 dinara, dok je nekad bio 2500-3000. „Ali, ko zna šta je kvalitet, zna i da plati. Ne samo kod nas, već svuda“, dodaje.
Porodična priča i svakodnevica
Benko nije sam u ovom poslu. Njegov brat vodi drugu pekaru, a mlađi kolega Edo, koji je nedavno uplovio u bračne vode, već 11 godina uči zanat pored majstora.
„Od poštenog posla se može živjeti“, kaže Edo kroz osmijeh, još u odjeći zamazanoj od pečenja, ali sa zadovoljstvom koje ne krije.
Benko je nekada imao više kilograma, ali se operisao u Turskoj i danas vodi zdrav život – šeta svakodnevno do Žitnića, ide u lov vikendom, a povremeno i na konjičke trke. „Nikad bolje, nikad mlađe, što kaže narod“, našali se dok priprema još jedno jagnje za pečenje.
Duga Poljana se mijenja, kao i ostatak Sandžaka. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom, ali srce sela kuca i dalje. „Bilo je dana kad sam razmišljao da odem“, priznaje Benko, „ali sada – nikad. Ovo je moj život, moj kraj, moj posao.“
I dok mnogi prolaznici svraćaju „samo na malo“ – na kraju ostanu dugo, jer iz Benkove pečenjare niko ne odlazi gladan, a još manje ravnodušan.
📌 Ako vas put navede kroz Dugu Poljanu, znajte da miris janjetine koji dolazi iz male stare pekare nije samo poziv na jelo – to je poziv da osjetite duh sandžačkog naroda i čovjeka koji ne prodaje pečenje, već emociju u svakom zalogaju. Pogledajte video prilog ispod teksta.