Na Pešterskoj visoravni, među valovitim brežuljcima i širokim pašnjacima, nalazi se selo Đerekare. Tamo, u tišini prirode i mirisu svježe pokošene trave, živi Ferhan Mujović, starina koja uprkos skoro devedeset godina života i dalje zrači životnom snagom i vedrinom.
„Izgledam toliko dobro da mi niko ne vjeruje koliko imam godina. Skoro 90, a i dalje radim mnoge seoske poslove. Majka priroda čini čuda“, govori dedo Ferhan, dočekujući nas s osmijehom i šalom na usnama. Njegovo lice, izbrazdano godinama, ali vedro i toplo, svjedoči o životu provedenom u skladu s prirodom.
S obje strane lokalnog puta koji vodi kroz Đerekare prostiru se prostrana polja. Traktorima, zapregama, pa čak i pješice, mještani još uvijek prevoze mlijeko, sir i stoku, kao nekada. Pešter se pretvorio u oazu tišine, a od njegove nekadašnje surovosti ostala je samo uspomena.
- „Pa dobro se živi, mora se. Malo stoke držimo, malo premije, penzija mi mala – 20.000, taman za račune i lijekove. Da nije toga pomalo sa strane, ne bi se moglo“, kaže dedo.
Iako pije lijekove tri puta dnevno, ne žali se. Zahvaljuje Bogu na zdravlju i raduje se svakom novom danu. Život u Đerekarima, kaže, nije lagan, ali ima svoje čari.
- „Pašnjaka ima dovoljno za ovce, za krave, bilo je ove godine hrane. Lijepa godina bila, zima nije teška, lahka bila.“
Sjeća se i vremena kada su zime bile mnogo surovije:
- „Nekad je bilo po dva metra snijega, kosilo se ručno, mučilo se. Danas, hvala Bogu, imamo mašine. Samo da se ima zdravlja, sad je lijepo.“
Ferhan je odrastao u velikoj porodici. Desetoro braće i tri sestre živjeli su zajedno, radili, dijelili obaveze i gradili život. „Kad smo bili svi skupa, sve se radilo složno. Svako je znao svoj posao. Kad su došle žene, snaje, ako se slagalo – dobro, ako ne, svak svojim putem.“ Njegova supruga bila je iz Leskove, snaha iz Trn Gore, iz Detana, iz Dolova… Svaka je unijela svoj duh u zajednicu, a kad više nije moglo zajedno – podijelili su se, kako i dolikuje.
Priča kako su se braća lijepo slagala, sve dok djeca nisu porasla i došlo vrijeme da svako krene svojim putem.
- „Pošteno smo se podijelili. Danas smo ostali još samo ja i jedan brat, on ima 97 godina.“
Dok priča, dedo nosi svoju prepoznatljivu francusku kapu, bez koje, kaže, nikuda ne ide.
- „Navikli smo na vjetrove, na hladnoću. Džaba vama što je hladno – mi Pešterci smo oguglali.“
Na rastanku, pruža ruku i poziva na kahvu: „Bujrum, svratite opet. Imamo još da obiđemo selo. Brat Starit je tu, i on ima šta da kaže.“
I dok sunce polako zalazi iza pešterskih brda, odlazimo iz Đerekara s toplinom u srcu i mislima punim nade – dok god postoje ljudi poput Ferhana Mujovića, sela neće umrijeti. Oni su čuvari tradicije, duha i istinske ljepote života. Pogledajte video ispod teksta.